BRAĆA TEOFILOVIĆI 'Svoju strast prema košarci u Čačku smo zamijenili pjevanjem u zboru. I nije nam žao'

Svako toliko glazbeni kritičar ima ugodan zadatak suočiti se s istinskim umjetnicima koji u razgovoru, povrh toga, ostave dojam izuzetno dragih i druželjubivih, običnih ljudi s kojima nakon intervjua krene podsjećanje na Mirzu Delibašića, Nikolu Plećaša, Acu Petrovića i Ducu Simonovića. Naime, 47-godišnji blizanci Ratko i Radiša Teofilović u rodnome Čačku bili su opsjednuti košarkom da bi 1983. godine ušli u jedan zbor te fascinaciju košarkom zamijenili pjevanjem. U neizvjesne vode samostalne karijere, posvećene oživljavanju i novim interpretacijama već gotovo zaboravljenih narodnih pjesama Srbije, Kosova, Makedonije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, kreću ranih 90-ih, a prije nekoliko godina na tom uzbudljivom putovanju kroz magičnu glazbenu prošlost Balkana pridružio im se na albumu “Vidarica” podjednako skroman, no također veliki umjetnik Miroslav Tadić. Savršeno precizni, produhovljeni i nježni vokali braće Teofilović, čiji način pojanja potječe od bizantskih, staroslavenskih, grčkih i pravoslavnih tradicija, udruženi s Tadićevim asketskim, suptilnim i mističnim pasažima balkanskih glazbenih tradicija, bluesa, jazza, hispanske i arapske glazbe dočarali su jedan svijet za koji mnogi od nas nisu ni znali da postoji.

Potraga za umjetnošću

To što vi radite, što je to? Kakav je to način pjevanja?

Ratko: Postoje razne definicije. Ako krenemo od početka, to je tradicionalna, izvorna glazba. S druge strane, ona nam je kao izvor dala mogućnost nadgradnje, odnosno da taj izvor oživimo, da mu u današnjem vremenu damo naš glas. Ono čime se mi bavimo je pokušaj da našim pjevanjem dosegnemo neke vrijednosti koje su zaboravljene.

Zanima me, etnomuzikološki, ima li ta vrsta pjevanja neki naziv?

Radiša: Nema neki precizan naslov. Za nas je glazba koju pjevamo prvenstveno emocija i ljubav prema vrijednostima. Kad smo se počeli baviti pjevanjem, nismo ni slutili da će naš muzički izbor biti te izvorne narodne pjesme koje pjevamo posljednjih dvadeset godina. Netko može svirati Bacha, a da to ne bude vrhunska umjetnost. Mi smo se pak prepoznali u izvornim pjesmama s raznih područja Balkana i to nas motivira da istražujemo i pokušamo dosegnuti ono što se smatra vrhunskom umjetnošću.

Spomenuli ste Bacha koji je kao kompozitor možda najviše dospio u pokušaju da se približi božanskom. Pokušavate li vi nešto slično?

Radiša: U suštini da, ali ne nužno u smislu institucionalizirane vjere, odnosno religije, jer možete vi vjerovati u Boga i van institucija i obreda. Kroz glazbu progovara duhovnost u širem i dubljem smislu.

Je li to razlog da dok pjevate na pozornici gledate u vis kao da zazivate Boga?

Radiša: To ne radimo svjesno, ali mnogi su primijetili nešto slično. Čak su nam rekli da je i naše prezime, Teofilović, povezano s tim: “theos, filia - ljubav prema bogu”. Razlikuje se to naše držanje od trenutka do trenutka. Možda je to što mi radimo dar Tvorca, ali je to ipak rezultat velikog rada. Mi smo se studiozno bavili pjevanjem, vjerovali u to i u ljude koji su nas učili i pomagali nam. Nema kalkulacija ni u našoj karijeri, ni u našem držanju na sceni.

Koliko ima asketizma u vašem pjevanju? Jeste li po duhu pjevanja bliski askezi monaha, recimo pravoslavnih manastira s Kosova i Metohije otkuda potječe i dio pjesama koje pjevate?

Ratko: Ne morate vi biti u nekom okruženju u kojem postoji takva, duhovna ili religijska hijerarhija pa i askeza. Ono čime se mi bavimo zahtijeva neku vrstu odricanja. Nama je potreban mir da ostvarimo takvo pjevanje kakvom težimo, a nije lako postići takav mir u sebi. Život treba savladati da biste ušli u taj mir i meditaciju, što najviše osjećamo kad smo na pozornici. To ipak ne znači da nismo jednostavni i druželjubivi. Rekao nam je jednom jedan prijatelj, slikar, “težak ste put prevalili”, a mi smo mu odgovorili da još uvijek hodamo tim putem.

Nema tu žanra

Tehnički je vaše pjevanje perfektno, a njegova ljepota nestvarna, no spada li ono u neki žanr? Znate kakvi smo mi kritičari, volimo trpati stvari u ladice.

Ratko: Nema žanra u našem slučaju jer glazba je vibracija, a i doista nas je teško staviti u neku nišu. To nije duhovna glazba, ni narodna, ni world music ili etno, a opet može nas se staviti u bilo koji od tih odjeljaka. To nam je prednost, ali i problem za diskografe i organizatore koncerata. Teško je zamisliti koncert dvojice braće koji samo i jedino - pjevaju. No, mi smo obišli svijet i pokušavamo da uklonimo sve predrasude.

Je li istina da iako izvorna, narodna glazba u nekom vašem tumačenju zvuči poput duhovne glazbe niste mogli nastupati u pravoslavnim crkvama, ali jeste u katoličkim?

Ratko: Po pravoslavnome kanonu, svjetovna glazba ne može se izvoditi u pravoslavnoj crkvi, ali ako vladika to dozvoli, onda je to blagoslov s kojim se može nastupati, tako da smo i mi u nekoliko navrata imali takvu priliku. S druge strane, to je i duhovna glazba jer nitko nema tapiju na duhovnu glazbu ili je barem ne bi trebao imati, no razumijemo i crkvu kad štiti taj vjekovni kanon. Inače, sakralna zdanja doista jesu najljepši, odnosno akustički najprirodniji prostori za našu glazbu.

Pjesme s radija

Koliko vaš način pjevanja ima veze s tradicijom pjevanja u crkvama prije Velikog raskola ili staroslavenskim tradicijama?

Ratko: Polifonija je nastala između devetog i petnaestog stoljeća, no teško je nama definirati naše pjevanje na taj način. Kad pjevamo na Zapadu, tamo u našem izričaju čuju gregorijanske korale. Kad pjevamo na Korzici, oni u nama prepoznaju neku svoju tradiciju. Kad pjevamo ovdje, ljudi misle da je to duhovna glazba, što i jest, jer predstavlja duh naroda, neovisno govorimo li o Kosovu, Makedoniji, Dalmaciji. Kada je i kako sve to nastalo, teško je reći.

Kako ste započeli s pjevanjem?

Ratko: U Čačku, gdje smo rođeni i odrastali, bio je jedan izvrstan zbor koji je vodio gospodin Predrag Peruničić. Mi smo počeli pjevati kod njega 1983. godine i tada je naslutio da bi naš životni izbor mogla biti glazba. Čudo je i da smo uopće krenuli na zborsko pjevanje jer nas je do tada uglavnom zanimala košarka. Čačak je bio košarkaški grad, no Peruničićeva upornost je bila presudna da košarku zamijenimo pjevanjem.

Tko vas je uputio ka izvornim narodnim pjesmama?

Ratko: Najprije sami, a onda smo upoznavali ljude koji su nas upućivali dalje, posebice kad smo preselili u Beograd gdje smo noćima snimali izvorne narodne pjesme s Radio Beograda na kasetofon. Jako su nam pomogli etnomuzikološki zapisi Miodraga Vasiljevića koji je bilježio i snimao izvorne narodne pjesme. Kasnije smo upoznali njegovu kćer, Zorislavu Vasiljević, koja nam je rekla da zvučimo kao iz Miodragove knjige u kojoj je on stručno objašnjavao tehniku dvoglasa koju mi koristimo, iako smo te njegove radove čitali tek nakon što smo pronašli svoj vlastiti izraz.

Mogu vas zamisliti kako tumarate Šar-planinom i po zabačenim selima oko mjesta Dragaš snimate nepoznate pjevače i bilježite pjesme. Činite li to?

Radiša: To bi bila lijepa priča, ali nije ni blizu istine. Nemamo ni vremena za to. Kad si već spomenuo taj goranski kraj otkuda potječe tvoje prezime, tamo doista postoje fantastične pjesme, no mi smo ih otkrivali po zapisima drugih ljudi i kroz spomenute noćne radijske emisije. A ta potraga, naravno, još nije završena.