Što je potrebno za veličanstven koncertni događaj? Kad biste to pitanje postavili članovima Pink Floyda dobili biste popis debeo poput telefonskog imenika na kojem bi se našle i famozne “leteće svinje”.
U slučaju istinskih umjetnika poput braće Teofilovića i Miroslava Tadića popis scenske opreme sadržao je tri mikrofona, tri reflektora, jednu klasičnu, jednu akustičnu gitaru, jednu stolicu, dvije bijele i jednu crnu košulju. S tako malo “stvari” ostvariti tako mnogo velikih “čuda” kakva su nam u petak navečer u Kerempuhu priuštili ti fascinantni glazbeni asketi ne može se zvati nikako drugačije nego “umjetnost” trojice potpuno posvećenih glazbenika koji izvorne narodne pjesme iz raznih zakutaka Balkana uzdižu u rang duhovnih pjesama pa čak i ponad njega.
Nisu zasjenili izvor
Nema tih riječi kojima se može opisati i dočarati magija glasova braće Teofilović u kojima kao da su se “nataložili” vjekovi u kojima su pjesme koje pjevaju nastajale. U tim glasovima kao da je koncentrirana sva mistika i sjeta Balkana koje čarobni prsti Miroslava Tadića kao od šale povezuju s glazbom raznih strana svijeta od Kosova, Makedonije i Dalmacije preko Andaluzije do Mississippija.
Pjevačka i sviračka tehnika braće Teofilović i Miroslava Tadića doslovce oduzima dah, ali ono što oduševljava je njihova nakana da ni u jednom trenutku tom tehnikom ne žele zasjeniti izvornu ljepotu glazbenih predložaka ili, ne daj Bože, praviti se važnima i oholima u radu koji je nešto između etnomuzikologije i globalnog putovanja s naramkom balkanske narodne glazbe od koje su mnogi ovdje stvorili samo skupo naplaćeno smeće.
Stolica i dvije košulje
Naprotiv, suština njihovih veličanstvenih izvedbi počiva u čistoći pa i isposničkoj naravi njihovih izvedbi starih narodnih pjesama, pretežito sabranih na antologijskom albumu “Vidarica”. Jedino što se slušatelj ne može odlučiti je li ljepše i savršenije kad sva trojica pjesme izvode zajedno ili kad Teofilovići pjevaju bez Tadića ili kad Tadić svira bez Teofilovića. Kako god okrenuli, pitanje jesu li Teofilovići najbolji pjevači, a Miroslav Tadić najbolji gitarist na svijetu može imati samo jedan odgovor - vjerojatno jesu! Dovoljna su im tri mikrofona, tri reflektora, klasična i akustična gitara, jedna stolica, dvije bijele i jedna crna košulja.