Koncert izvan mnogih standarda izvrsnosti priredila je Zagrebačka filharmonija u svom Crvenom ciklusu u petak 13. listopada. Čak dvije skladbe hrvatskih autora krasile su raspored što baš nije uobičajeno kao što to nisu ni česte ovacije publike a ovaj put bilo je i toga u izobilju.
Šefa dirigenta Poljaka Dawida Runtza orkestar i publika prigrlili su od samoga početka njegova angažmana a on sve češće poseže za glazbom naših autora dajući joj punu pozornost svojih brojnih umjetničkih kvaliteta. Ovaj put upustio se sa svojom savršenom memorijom i koncentracijom u izvedbu 8. Simfonije u F- duru Stjepana Šuleka dirigirajući napamet bez partiture zahtjevno djelo u trajanju od pedesetak minuta. Njegovo očito oduševljenje s glazbom našeg najvećeg simfoničara 20. stoljeća koja se danas rijetko izvodi, urodilo je izvanredno reljefnom izvedbom cijeloga orkestra dokazavši kako nekadašnji nikad otvoreni ali latentno prisutni prigovori Šuleku kao eklektiku danas više ne vrijede. Svojedobno u sukobu i sa naglim bujanjem tadašnje avangarde, ali i s glazbom folklornih obilježja, Šulek je ustrajao s utjecajima klasične tradicije, i danas je njegova glazba doista klasična, dakle bezvremenska. Runtz ju je otkrio poput nebrušena dragulja i dao joj emociju i sjaj koji su otkrili prekrasnu glazbu. U tom otkrivanju orkestar je sudjelovao ne samo izvođački jer je Runtzova energija otkrila svaki mišić zdravog organizma koji može i mora biti i sukreatorom interpretacije.
Boris Papandopulo bio je drugi hrvatski autor s gotovo nepoznatim Lapadskim sonetima na tekst Ive Vojnovića. Za njega se s velikim marom založio naš u svijetu vrlo afirmirani bariton Matija Meić surađujući u dobroj sinergiji s orkestrom i dirigentom. Meić je također dao i doprinos 110-oj obljetnici smrti Giuseppea Verdija s arijama iz opera " Moć sudbine" I " Falstaff" osvajajući gromkim tamno obojenim glasom i dramatskom interpretacijom.
Uskoro ćemo ga u operi Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu slušati i kao Rigoletta.
