ZAGREB - Mjesec i pol dana nakon što je u sklopu “Začarane Močvare” i Močvarine akcije “Podrži scenu” okupila desetak domaćih kantautora, Nina je proteklog četvrtka oko sebe okupila devet mladih djevojaka, do zuba naoružanih akustičnim gitarama, jednom flautom i električnim klavirom, lijepim glasovima, šarmom, a poneka je u svoj arsenal uspjela ubaciti i neporeciv autorski talent, karizmatičnost i scenski gard na kojem bi im mogli pozavidjeti i iskusniji domaći izvođači. Već kad je naš fotograf Srđan Vrančić “postrojio” prvih pet pristiglih kantautorica na bini Močvare, svaku sa svojim “oružjem” po izboru, bila je to slika koja vizualnom porukom posve odudara od uobičajenih fotografija pjevačica s domaće pop scene. Nisu to bimbosice koje bi pjevale bilo što, samo da se domognu ukazivanja na TV ekranima. Ne, to su cure koje pjevaju i sviraju zato što imaju umjetničku potrebu izraziti sebe i kroz svoje pjesme pročistiti svoj emotivni svijet.
Dobar prosjek
Nije svaka od njih pogodila u metu, nije svaka “štof” za kantautoricu, ali prosjek je bio prilično dobar, unatoč tome što mi je Nina Romić u četvrtak popodne rekla kako je imala mnogo više problema okupiti devet djevojaka negoli deset kantautora. Bio sam na obje večeri kantautorskog festa “Začarane Močvare” i moram konstatirati da je večer kantautorica bila zanimljivija, kvalitetom konzistentnija i raznovrsnija.
Da sam još uvijek diskograf, odmah bih, uz Ninu Romić koja iza sebe već ima dva hvaljena albuma za Aquarius, krenuo “vabiti” Irenu Žilić, Ernu Imamović i Saru Renar koja također ima ugovor s Aquariusom. Stil spomenutih djevojaka u ovoj pa i susjednim zemljama možda ne može zainteresirati masovnu publiku, ali ni kao kritičaru ni kao diskografu takve mi stvari nikada nisu bile važne. Bilo mi je i ostalo bitno ono što osjećam kada slušam i procjenjujem ili želim objaviti nečiju glazbu. A to što sam čuo bilo je toliko lijepo da bih rado čuo ponovo, kako na koncertu, tako i na albumu.
Snažan, emotivan glas i čeprkanje po pepelu izgorjelih ljubavnih veza i dalje su glavni atributi publici najpoznatije Nine Romić, spiritus movensa domaće kantautorske scene, koja je za ovu prigodu također nastupila samo uz akustičnu gitaru. Njezina strast i energija zaista su fascinantni, a u dvije nove pjesme oduševila je sposobnošću da izgradi ljubavne teme oko dva bicikla i jedne vožnje u tramvaju. Tako univerzalno, a tako zagrebački.
Užasno zanimljiva
Irena Žilić sa svojih je 25 godina, premda izgleda četiri-pet godina mlađe, stilski i sadržajno potpuno izgrađena kantautorica za čijom bi se naklonošću u Americi, Britaniji ili Skandinaviji diskografske kuće, krizi unatoč, borile podebljim svežnjem novčanica. Čim sam je ugledao, bila mi je užasno zanimljiva. Izgleda poput mlađe sestre Conora Obersta ili Ryana Adamsa, premda od muških uzora ističe Bena Howarda i Jacka Whitea, a od ženskih Noru Jones i Lauru Marling s kojima dijeli pokoju glasovnu osobinu. Njezin zvonki, kristalno čist vokal, bogat gitaristički stil, krasne melodije, izgled, karizmatičnost i sposobnost da u trenu slušatelja uvuče u pjesmu velike su Irenine odlike.
Za publiku vani
Njezine kvalitete ovdje će zbog pjesama na engleskom jeziku možda ostati slabije zamijećene, ali Irena Žilić jedna je od rijetkih hrvatskih izvođača koji mogu biti zanimljivi i razumljivi publici izvan Hrvatske. Njezina univerzalnost je istodobno njezina najveća prednost, ali na ovakvoj sceni i njezina najveća mana, baš kao i Luki Belaniju ili The Bambi Molestersima, Overflowu, B And The Bopsima i Erotic Biljanu And His Hereticsima. Oni “kao da nisu odavde” i to ovdje ne prolazi, ali za nadolazeća vremena - zašto naši izvođači ne bi razmišljali o tržištu EU - možda to i nisu beznačajne kvalitete.
Zadimljen i pukao
Još mlađa, 22-godišnja Erna Imamović, pak, za svoje uzore ističe Ettu James i Janis Joplin, a to su dvije pjevačice koje su mi prve pale na pamet kad sam je čuo uživo u Močvari, premda je njezin glas nešto viši i manje zadimljen i napukao. Oduševila me vokalnom energijom, scenskom spontanošću, komunikacijom s publikom i jako je slatka, čak i kad joj “Sjaj” nehotice nalikuje na “Mršavog psa” Majki. Studijska verzija pjesme “Poput sna” ukazuje da je simpatičnu Ernu lako zapakirati u srednjostrujaški pop-rock kontekst, a da joj taj “outfit” dobro pristaje.
Takvog konteksta trebala bi se kloniti 25-godišnja Sara Renar jer njezin sfumatizirani glas, pomaknutiji rukopis, prkosnost i samouvjerenost kojom je zračila u Močvari zovu na folkom, gothic-americanom i bluesom osjenčan indie-rock u kakav je već upakirala pjesme “Trebam te” i “Bok” u Surka beatbox remiksu. Jednostavno rečeno, nove pjesme Alanis Morissette daleko su ispod prvih skladbi s kojima se publici predstavlja Sara Renar čiji debi album treba izići na proljeće. Uživo, Sara ostavlja dojam samosvojne cure, čak i bez momaka koji s njome sviraju i snimaju album, a među kojima je i bivši basist Kojota Vanja Marin.
Cijena sukoba interesa
Ne bi bilo fer ne spomenuti tematski zviznuti freak-folk ležerne Ivane Picek i Melite Sabljo koja je ipak podlegla tremi, odrješiti akustični rock Ivane Bastašić, Elmu Burnić kojoj najviše paše sevdah, osjećajni indie-pop nešto zrelije Zvonke Obajdin i donedavno srednjoškolku Sonju Agatu Bišćan koja je za klavirom i s flautom pokušala zagaziti u kantautorske R&B vode.
Ukrako, uz ove glazbene vile iz “Začarane Močvare” čija je glazba u dosluhu s kurentnim anglo-američkim folk-rock i kantautorskim strujajima nije bilo teško kritičaru na zadatku osjećati se blaženim među ženama i “podržati scenu”, a da sam petnaest-dvadeset godina mlađi, u neku od njih zaljubio bih se preko ušiju i po cijenu sukoba interesa.