Ako ijedna relativno popularna pjevačica u proteklih četvrt stoljeća ima pravo ponijeti aureolu “cutting edge” pop-ikone ili primadone avangarde, onda je to zacijelo Björk, iz naše vizure nalik islandskoj Josipi Lisac. S dalekog sjevera na kojem je iz Atlantskog oceana izronio istodobno vulkanski eruptivan i glacijalno miran Island, svojedobno dom Vikinga pred kojima su razni narodi diljem Europe sklanjali ženu, djecu i blago, a danas njihovih izuzetno demokratski nastrojenih potomaka koji u svjetskim razmjerima čitaju najviše knjiga godišnje po glavi stanovnika, tijekom 80-ih stasala je pjevačica za koju je tada malo tko mogao pretpostaviti da će postati najcjenjenijom art-pop divom Zapadnog svijeta.
Naime, malo tko se toga sjeća, a nisam siguran ni koliko je ljudi u nas čulo te snimke, Björk Gudmundsdottir, rođena 1965. godine u braku aktivistice Hildur i sindikalista Gudmundura, prve važnije korake u glazbi napravila je u okviru post-punk sastava K.U.K.L. čiji je nastupni album “The Eye” (1984) objavio Crass (Records) istoimene anarho-punk skupine čije su ideje, tada smatrane izrazito radikalnim i opasnim, danas gotovo pa sastavni dijelovi programa raznih zelenih i pravih lijevih europskih stranaka.
Nastup u Domu sportova
U opusu radova Björk, sraz njezinih krikova s post-punk ritmom i nazubljenim gitarskim akordima sastava K.U.K.L., srodno radovima benda Killing Joke, osobno mi je izuzetno drag, a valja napomenuti da je taj bend otvorio vrata i drugim islandskim izvođačima. Tek potom je na red stigao umiveniji i komercijalniji alter-rock sastav The Sugarcubes s kojim je Björk, malo pred raspadom tog benda i Jugoslavije, nastupila u Maloj dvorani Doma sportova i očarala zagrebačku publiku načinom pjevanja i pojavom. Na tom koncertu Björk se istovremeno predstavila kao jazz i punk, avangardna i pop pjevačica za koju se moglo naslutiti da joj živahan alter-rock okvir tada matičnog sastava postaje preuskim, premda su The Sugarcubes nastupali s U2 u okviru Zoo TV turneje i postali “najveći islandski rock bend”. Sve do danas.
The Sugarcubes na koncertu u Zagrebu, osobno, nisam doživio preuskim za njezine glasovne i artističke aspiracije, ali Björk je već nakon selidbe u London prvim solističkim albumom jednostavnog naslova “Debut” (1993) u produkciji Nelleeja Hoopper, suradnika Massive Attacka, dokazala da je u pravu. Bio je to jedan od najboljih i najzanimljivijih albuma tada aktualne i mnogo radikalnije nego danas postavljene plesne glazbe, pomaljajućeg trip-hopa, odjeka drum’n’bassa i i drugih rukavaca elektronske, ali i ne samo elektronske nego i pop i alternativne glazbe.
Albumom “Post” (1995) Björk je još više proširila ne samo krug suradnika poput Howieja B-a, Grahama Masseya iz 808 State i Trickyja nego i stilsku raznovrsnost, prilazeći istodobno technu i jazzu, posebice u hitu “It's Oh So Quiet”, baš kao što je na početku karijere, kasnih 70-ih, koketirala i s punkom i s jazzom. Godinu dana kasnije stigla je i remiksirana verzija “Posta” u vidu albuma “Telegram”. Već naredne godine Björk ponovno, i to opet efektno, zaokreće kurs na albumu “Homogenic” (1997), kombinirajući elektronske ritmove i gudače, a premda će i na narednom albumu “Vespertine” (2001) učiniti nešto slično, ostaje za debatu je li njezino zlatno razdoblje završilo koncem 90-ih ili malo nakon početka milenija. U svakom slučaju spomenutim albumima je pomicala granice i snimala upečatljive pjesme koje pamtimo i danas. I to je neosporno.
Izgubljena u ezoteriji
No, podjednako je neosporno da Björk od tada nije imala ni velikih ni značajnih djela, ma koliko se kritičari diljem svijeta trsili dokazati suprotno, gotovo aklamacijom dočekujući svaki njezin album kao poslanje same božice mudrosti ili barem neupitne ikone avangardne (pop) glazbe. S naknadnom pameću neki od tih kritičara danas priznaju da su albumi “Medulla” (2004), sazdan praktički samo od glasovnih “akrobacija” i “Biophilia” (2011), na kojem se poigrala s nizom za tu prigodu osmišljenih i sagrađenih instrumenata te iPad aplikacija, prehermetični i slaborazumljivi te dosadni i isprazni konceptualni albumi od čijeg sadržaja je zanimljivija priča o njihovu postanku, pa tako i film “When Björk Met Attenborough” u kojem autorica “Biophilije” i poznati prirodoslovac i autor niza briljantnih BBC-evih dokumentaraca raspravljaju o glazbi, tehnologiji, životinjama i prirodi.
Na tim se albumima, a to vrijedi i za nešto prijemčiviju “Voltu” (2007), sazdanu oko poigravanja afro-ritmovima i puhačima s naglašenom ulogom Timbalanda u produkcijskom dijelu posla, Björk jednostavno pogubila u ezoteriji i nastojanju da pošto-poto ostane lidericom avangardnih strujanja u (pop) glazbi. Ukazivanje u kostimu labuda na crvenom tepihu i slične odjevne kreacije nešto su što ipak nema veze s glazbom, no ipak je bilo prilično teško svih tih godina pisati negativno o Björk jer s takvim ste stavom automatski zarađivali hračke kolega kritičara. Unatoč tome, od svog stava ne odustajem jer “pomaknuta” vokalna diva u 21. stoljeću, realno, nema niti jedan album mjerljiv s bilo kojim od njezina prva tri autorska djela.
Držim da je nešto slično, ma koliko se drugi kritičari trudili dokazati suprotno - na Metacriticu trenutni skor je izrazito visokih 85 od maksimalnih 100 bodova - posrijedi i s novim albumom “Vulnicura” koji je Björk, nalik Madonni, zbog curenja snimaka bila prisiljena objaviti na iTunesima dva mjeseca prije planiranog datuma. Početkom ožujka, kako je i planirano, stići će i CD izdanje “Vulnicure”, a uz malo truda možete već sada čuti album na kojem Björk “oplakuje” raskid veze s američkim multimedijalnim umjetnikom Mathewom Barneyem. Odatle i naziv albuma, “Vulnicura”, kao složenice od latinskih riječi “vulnus” i “cura”, odnosno “rana” i “lijek”.
Glazba i art
Dakle, tematski je posrijedi “vidanje rana” uzrokovanih ljubavnim brodolomom koje je Björk osmislila na tragu albuma “Homogenic” i “Vespertine”, odnosno simbiozi “kuckave” elektronike i velova gudača uz, naravno, istaknute vokalne akrobacije koje mnogi, bez dileme mada bi se i tome dalo diskutirati, smatraju umjetničkim djelom. Onako, samo po sebi. Nota bene, objava CD izdanja “Vulnicure” u ožujku će biti usklađena s objavom knjige “Björk: Archives” i izložbom o njezinoj karijeri u njujorškom muzeju suvremene umjetnosti MoMa.
Legitimno, Björk i njezina glazba potonjih četvrt stoljeća mogu se promatrati poput umjetničke instalacije u svijetu (pop) glazbe, no oslobađa li to najveću islandsku zvijezdu objektivne kritike? Ne bi trebalo, ali je tome tako. Ostavimo li knjige, filmove, odjevne kreacije, frizure, izložbe o umjetničkoj karijeri i priče o postanku albuma po strani, odnosno fokusiramo li se isključivo na glazbu s njezinog novog izdanja “Vulnicura” može se konstatirati sljedeće. Björk, istinski i nepobitno, jest jedna od najutjecajnijih pjevačica čiji se izravni utjecaj ne očituje samo u radu skandinavskih nego i nizu američkih i britanskih kantautorica, ali posljednjih deset pa i petnaest godina, a to vrijedi i za “Vulnicuru”, njezina vlasnica ima nezgodnu navadu zaboravljanja pisanja jakih i dojmljivih pjesama.
Na rubu recitala
Koliko god kontrapunkt ili stapanje, kako vam drago, elektronskih ritmova i tekstura u realizaciji venecuelanskog producenta Arca i britanskog elektroničara The Haxan Cloaka s gudačima i njezinim vokalnim bravurama bili vješto izvedeni i producirani, to je samo okvir za suštinu kojoj nedostaje duše i istinski dubokih te za slušatelja potresnih emocija, čak i kad Björk u stihovima prilično “cipelari” bivšeg životnog partnera i oca svog drugog djeteta.
U tom su smislu relativno srodni “Homogenic” i “Vespertine” upečatljiviji i uvjerljiviji albumi. Usto, njezine vokalne akrobacije, sve više na rubu recitala, već su godinama uglavnom nategnute, zamorne i prilično upitne, pogotovo kad ih prate stihovi poput “rado bih sinkronizirala naše osjećaje” ili “dosadne su mi tvoje apokaliptične opsesije”.
Nije u pitanju pristup materiji nego konačan rezultat, a “Vulnicura” nije pretjerano dojmljiva, osim u prve tri, prilično smirene skladbe u kojima se Björk podredila izrazito osobnoj priči o raspadu ljubavne veze i segmentu gudača čije je orkestracije nadgledao Michael Pärt, sin velikog estonskog skladatelja suvremene glazbe Arva Pärta. Ako na estetskoj razini i jest hrabro osmišljena te povremeno sjetna poput lieda klasične glazbe iz doba romantizma, “Vulnicura” ipak nije nadomak remek-djela kako bi to sugerirala zbirna kritičarska ocjena na Metracriticu, premda donekle stoji napomena da se Björk u prvom dijelu albuma napokon vratila klasičnijem pristupu pisanja pjesama.
S Madonnom je dosta toga povezuje
Zbog “krađe” snimaka i njome izvanog požurivanja objave novih albuma potegnula se analogija između Madonne i Björk. Moguće je potegnuti još jednu. Obje su godinama bile predvodnice u svom segmentu popularne glazbe, uzori mnogim drugim pjevačicama i često ispred svojih konkurentica, zahvaljujući i inteligentnom odabiru mladih suradnika koji su im “ubrizgavali svježu krv”. Ipak, objema već više od deset godina nedostaje album one magnitude kakvu su izazivala njihova djela od ranih 90-ih do početka 21. stoljeća. Usput, zapitajte se pamtite li koju doista izuzetnu skladbu Björk s njezinih previsoko ocijenjenih albuma iz 21. stoljeća. Dvojim, a bojim se da nećete mnogo toga pamtiti ni od devet predugih skladbi s previsoko ocijenjene “Vulnicure”.