Talijan Ruggero Leoncavallo (1857. - 1919.), autor i teksta i glazbe svojih opera, bio je najistaknutiji pripadnik opernoga verističkog stila, koji naglašava dramatičnu istinitost radnje. Danas ga pamte jedino po “Pagliaccima”, remek-djelu verizma, opernog stila koji je proizašao iz struja francuskog književnog naturalizma s kraja 19. stoljeća, književnog stila koji utjelovljuje djelo Émilea Zole (1840. - 1902.).
Leoncavallova karijera je započela kao libretistička: smatrali su ga najboljim talijanskim libretistom nakon Arriga Boita. Njegovo se ime možda nikad ne bi pojavilo na listi najboljih skladatelja klasične opere da “Pagliacci” nisu požnjeli golem uspjeh. To je jedino djelo iz njegova opusa koje i danas redovno dolazi na repertoare najboljih opernih kuća.
Rođen je u Napulju 23. travnja 1857. u plemićkoj obitelji iz Apulije. Otac mu je bio sudac, pa je zbog očeva zanimanja obitelj morala seliti iz grada u grad.
Prva opera
Tako je 1865. došla u Montalto Uffugo u Kalabriji, gdje će Leoncavallov otac suditi u sudskom postupku zločina iz strasti, koji će kasnije postati predloškom za operu “Pagliacci”.
Ubrzo nakon toga, u dobi od devet godina, Ruggera zbog njegove umjetničke nadarenosti primaju na glazbeni konzervatorij San Pietro a Maiella u Napulju, gdje uči klavir i kompoziciju. Ondje će se glazbeno i akademski obrazovati do 1876. , kada putuje u Bolognu i na tamošnjem sveučilištu započinje studij književnosti.
Svoju prvu operu Tommaso Chatterton završava 1878. godine. Organizacijom njezine premijere bavio se neki profesionalni impresario iz Bologne, ali ju je napustio nekoliko dana prije izvedbe. Demoraliziran i bez sredstava, Leoncavallo počinje zarađivati za život dajući satove klavira i glasa.
Natječaj za operu
Nije se predao, nego je osamdesetih, pod Wagnerovim utjecajem, koncipirao ambicioznu trilogiju o talijanskoj renesansi pod naslovom “Crepusculum” (Sumrak), koju su sačinjavale opere “I Medici”, “Girolamo Savonarola” i “Cesare Borgia”.
Od ta tri djela dovršio je samo prvo, jer se sukobio s moćnim glazbenim nakladnikom Giuliom Ricordijem. Projekt ostaje nezavršen, a opera “I Medici” će biti izvedena tek godine 1893., nakon uspjeha “Pagliaccia”.
U Milanu je talijanska izdavačka kuća Sonzogno - koja se borila da otme primat Ricordiju - organizirala natječaj za jednočinke na slobodnu temu. Nagrada za pobjedničko djelo bila je gotovina te prikazivanje djela. Prvu nagradu osvojila je “Cavalleria Rusticana” Pietra Mascagnija, praizvedena u svibnju 1890., koja će biti jedini veliki uspjeh tog skladatelja, baš kao i “Pagliacci” za Leoncavalla. To djelo, koje se danas smatra prvom operom verističkog pokreta, svoj golemi trijumf zahvaljuje realizmu i likovima iz nižih klasa, koji se vode strastima, reagiraju naglo, brutalno i nasilno.
Na Leoncavallovu žalost, njegovo djelo “Pagliacci” je odbijeno, jer je natječaj bio za jednočinke, dok je njegova opera imala dva čina. No, nakon završetka natječaja i unatoč Ricordijevu opiranju, Leoncavallo pokušava uvjeriti Sonzogna da izvede i njegovo djelo, što mu na kraju polazi za rukom, pa “Pagliacci” konačno bivaju praizvedeni 21. svibnja 1892. u Teatru del Verme u Milanu.
Stvarne činjenice
Zahvaljujući toj operi, Leoncavallo preko noći doživljava toliko očekivani trijumf. Za taj uspjeh Leoncavallo koristi ideje nove verističke struje s realističnom glazbenom temom i obojene velikim strastima, vrlo nalik koncepciji “Cavallerije Rusticane”.
Radnja “Pagliaccia” smještena je u neko kalabrijsko selo blizu Montalta (sada periferije Cosenze), na praznik Uznesenja Blažene Djevice Marije 15. kolovoza (Velu Gospu) negdje između 1865. i 1870. godine. U verističku koncepciju se uklapalo Leoncavallovo sjećanje na glumca koji je u napadu ljubomore ubio svoju ženu, i kojem je na procesu nekoliko godina ranije u Kalabriji sudio Leoncavallov otac. Naime, Leoncavallo je libreto za “Pagliaccie” napisao polazeći od stvarnih činjenica. To je i sam podcrtao kad je optužen za plagijat. Neki kritičari su tvrdili da je plagirao francuskog pjesnika Catullea Mendesa (1841. - 1909.) i njegov kazališni komad “La femme de Tabarin” (1887.) - ali je napuljski skladatelj dokazao da se oslonio na zbiljski zločin putujućeg glumca. Leoncavallo je to naglasio i u prologu, gdje se pjeva: “Autor je nastojao oslikati vam prizor stvarnog života”.
Zlatne ploče
Opera “Pagliacci” sa svih je strana dobila pozitivne kritike te se dandanas ubraja među 20 najizvođenijih opera u svijetu. Dio svoje popularnosti duguje i gramofonskom snimku koji će čuveni Enrico Caruso snimiti 1902. pjevajući najpoznatiju ariju iz te opere “Vesti la giubba” (poznatu i kao: Ridi, pagliaccio).
Taj je snimak bio komercijalno veoma uspješan: prva “zlatna ploča”, jer je prodana u više od milijun primjeraka. Ista je arija bila “udarna” i nizu drugih velikih tenora, i dramskih i lirskih: po više od milijun ploča (ili inih “nosača zvuka”) s njome prodali su i Mario Del Monaco (koji je pjeva i na ovom snimku koji vam nudimo), odnosno Luciano Pavarotti.
Protagonisti izvedbe iz 1959. u njujorškom Metropolitanu
Mario Del Monaco
Proslavila ga je interpretacija ‘Otella’
Tenor izuzetno snažna glasa bio je jedan od najboljih svjetskih dramskih tenora oko sredine 20. stoljeća. Del Monaco (1915. - 1982.), koga je imala priliku čuti i zagrebačka publika, imao je perfektnu dikciju i tamnu baritonsku boju glasa uz metalan prizvuk i snagu bez premca.
Slavan je po interpretaciji Verdijeva “Otella”, uloge koju je prvi put utjelovio 1950. i koju je usavršavao kroz cijelu svoju karijeru, interpretirajući je dobrih 427 puta. Ukopan je u kostimu Otella.
Svjetsku slavu mu je omogućila njujorška Metropolitan Opera House, a bio je i redovni gost u londonskom Covent Gardenu, pa onda i u milanskoj Scali. Katkada kritiziran zbog nedovoljnog nijansiranja svog snažnog glasa, sigurno je da je znao naći zlatnu sredinu između pokazivanja vlastitoga glasa i izvrsne interpretacije likova koje je glumio.
Lucine Amara
Pjevala je 41 sezonu u Metropolitanu
Američka sopranistica armenskog porijekla (pravo prezime: Armaganian) i voluminoznog glasa, čiji je talent bio podcijenjen. Rođena je u Connecticutu 1. ožujka 1924., odrasla je u San Franciscu u Kaliforniji. Ulazi u zbor tamošnje operne kuće 1945. , počevši kao kontraalt, ali će joj se glas kasnije prirodno vinuti u sopranske visine. Njezina prava prilika doći će kada 1950. debitira u Metropolitan Opera Houseu kao Glas s Neba u Verdijevoj operi “Don Carlos”.
Početak je to duge karijere, koja će trajati više od 41 sezonu u Metropolitanu, gdje će, između ostalih, nastupati kao Micaela u “Carmen”, Cio-Cio-San u “Madami Butterfly”, Donna Elvira u “Don Giovanniju” ili Mimě u “La bohčme”. Povukla se 1991. godine.
Leonard Warren
Bariton s više od 600 nastupa u 22 sezone
Slavni američki bariton rođen je 21. travnja 1911. u New Yorku. Warren je bio jedan od bastiona Metropolitan Opera Housea, na čiju pozornicu se između niza drugih pretendenata na to prestižno prijestolje popeo do tada neviđenom brzinom.
Karijeru počinje u zboru Radio City Music Halla, a za Metropolitan prolazi audiciju 1938. i odmah dobiva ugovor te ga šalju na usavršavanje tehnike u Italiju. No, njegova prava prilika ukazuje se kada mora zamijeniti slavnog Lawrencea Tibbetta, a u tom nastupu Warren uistinu briljira.
Time počinje duga karijera u Metu s više od 600 nastupa u 22 sezone. Umro je u New Yorku na pozornici Metropolitana 1960. godine.