Orgulje smatraju kraljicom instrumenata, a Pavao Mašić kaže kako zbog svoga neprekinutog zvuka djeluju božanski. U svakom slučaju, u dosluhu su s božanstvima jer imaju boje, poigravaju se jezicima kojima smrtnici govore, a raspon zvuka im je nedostižan uhu i ostalim instrumentima. Ne izrađuju se, nego grade, pri čemu treba poznavati arhitekturu, likovnost, fiziku, dizajn i, smije se reći, filozofiju, a od umjetnika koji ih svira, osim perfekcionizma u glazbenom obrazovanju, zahtijevaju i akrobatske sposobnosti. Stravinski je navodno rekao da su orgulje čudovišne. A to može biti i drugi izraz za - divne.
Orgulje u Lisinskom
- Ja gradim orgulje. Moj sin Tomislav Faullend gradi orgulje. Moj otac August Faullend je gradio orgulje. I njegov otac, Ferdinand, gradio je orgulje. Učio je od svog oca koji je gradio orgulje, Mihaela - kratka je priča o tome kako se Ivan Faullend Heferer upleo u svijet graditelja orgulja i što mu one znače.
Pet generacija obitelji Heferer gradi orgulje i to se znanje uvijek prenosi s oca na sina koji onda iz obiteljske radionice krene u škole kako bi se usavršilo znanje i vratilo kući, u svijet obrade drveta i raznih metala u kojima se izrađuju svirale te razni drugi dijelovi koji čine orgulje, složeni instrument s cijelim nizom klavijatura na kojima se svira prstima i nogama.
Orgulje u Lisinskom jedne su od složenijih u Hrvatskoj. Imaju nešto manje od pet tisuća svirala. One u katedrali su veće, no postoje i kućne, male orgulje. Hefereri su gradili orgulje i pod morem, u Zadru . Tomislav Faullend Heferer, koji danas vodi tu umjetničku radionicu čudesnih instrumenata, inače ekonomist po formalnom obrazovanju, gradio ih je u suradnji sa zadarskim arhitektom Nikolom Bašićem.
U radionici Hefererovih, koja se zvala Prva hrvatska gradiona orgulja harmonija i glasovira, je tišina, da ne remeti majstore koji rade, objašnjava 85-godišnji graditelj Ivan dok šećemo ogromnim prostorijama zgrade u Kačićevoj ulici, gdje je obitelj početkom tridesetih godina iz Ilice preselila svoju kompaniju. Kupili su uličnu katnicu s dvorištem i onda nadogradili još dva kata, a u dvorištu sagradili jednokatnu zgradu u kojoj je smještena radionica.
Doba komunizma
U uličnoj su zgradi stanovali radnici s obiteljima i drugi stanari, ali za komunističke vlasti, odmah nakon Drugoga svjetskog rata, država je preuzela pravo raspolaganja, a obitelji ostavila samo radionicu koju je 1944., nakon smrti oca, preuzeo tada 17-godišnji Ivan. Bilo je teško u to vrijeme voditi posao i sačuvati ga od vlasti koja nije podržavala privatno vlasništvo i poduzetništvo, no zahvaljujući ideji nicanja muzičkih škola, shvatilo se da je potrebno imati i mjesto gdje se izrađuju klaviri. I orgulje. Klaviri su neko vrijeme bili glavni instrument koji je radionica, osnovana 1849. u Grazu, izrađivala. Godine 1868. Mihael Heferer seli proizvodnju orgulja u Karlovac, a 1870. dolazi u Zagreb, gdje radionica nastavlja s radom sve do danas. Ukupno su sagradili 263 orgulje.
- Jedna studentica rekla mi je da su orgulje kao pilotska kabina - izjavio je Pavao Mašić, čembalist i orguljaš, čega sam se sjetio kada je Tomislav uključio svjetla na instrumentu u Lisinskom. Doista, klavijature u nekoliko razina, bezbroj dugmadi s raznim oznakama, među kojima je, primjerice, i šumska flauta, što vjerojatno fascinira one koji o glazbi nemaju pojma, te niz pedala ukazuju na to da svirati orgulje uopće nije jednostavno. U Lisinskom su sagrađene tako da predstavljaju poznatu arhitekturu, dijelom se nalaze u zidu i zahvaljujući ideji graditelja i arhitekta, mogu se jednostavno zatvoriti, ali i biti dio scenskog izgleda dvorane. Sagradio ih je Werner Walcker Mayer, kompanija koja više ne postoji. Od 2000. ih održava radionica Heferer, a posljednje četiri godine “čuva” ih Dražen Siriščević, ravnatelj Lisinskoga.
Tomislav kaže da sami svirači određuju kako će uskladiti sve boje koje orgulje nude i da se po tome uočava razlika. Kao što isti instrument može sasvim drukčije zvučati u drugom prostoru. Umijeće vrhunske izvedbe u sposobnosti je orguljaša da svira tako da ponovno sve uskladi, kao što su pri gradnji majstori usklađivali konstruktivno-tehničke uzuse, zvukovne slike i vizualne dijelove.
Orkestralna boja
- Orgulje nemaju svoj zacrtani zvuk, imaju svoju orkestralnu boju, ali i razne visine, a orguljaš sam izabire među registrima kako će svirati, pri čemu mora paziti da ne pogriješi i ne završi u glazbenom kiču - opisuje Pavao Mašić. Dodao je kako pri koncertnim izvedbama orguljaš mora zbog rezonantnosti zvuka svirati sekundu do dvije brže od orkestra ne bi li u konačnici zvuk bio jedinstven, s obzirom na put od klavijature do svirala.
Mašić otkriva i kako svaki narod ima svoju boju koja odgovara njihovu jeziku: orgulje građene u Francuskoj pomalo su nazalne kao i francuski jezik, njemačke su oštre, a Talijani, dodaje Tomislav, grade orgulje koje su mediteranski raskošne. Za španjolske, pak, Mašić kaže da su nešto između talijanskih i francuskih. Britanske mu - nisu sjele.
Tomislav je u svijet orgulja ušao ne samo zato što je u djetinjstvu “smetao” po radionici, nego i zato što je osjetio da bi to mogao biti njegov poziv. Iako je završio ekonomiju, posvetio se orguljama. Njegov stariji brat August završio je klavir i danas izrađuje klavire, srednji brat Ivan studirao je violinu u Moskvi, a sestra je također završila muzičku školu, ali se posvetila ekonomiji i danas živi u Velikoj Britaniji. Svi su učili klavir. Tomislav ima i diplomu graditelja orgulja, a osim u očevoj radionici, učio je i po drugim radionicama u Europi. Kao i njegovi preci.
- To je taj svijet, majstori odlaze u druge radionice i tamo uče, preuzimaju tuđa znanja. Organiziraju se seminari, kongresi... Kada sam ušao u sve to, shvatio sam da ću se time baviti - opisao je Tomislav koji je složenost posla gradnje orgulja usporedio s gradnjom kuće i zahtjevima koji se postavljaju pred arhitekte.
Kompleksni ljudi
- Graditelji moraju biti kompleksni ljudi, moraju znati arhitekturu i fiziku, kako smjestiti orgulje u određeni prostor - opisao je Mašić i dodao kako su orgulje nekada bile namijenjene samo crkvama pa su svirale išle u visinu, ovisno o svodu iznad njih. Tomislav objašnjava kako se danas i same dvorane mogu prilagoditi orguljama pa se spuštaju stropovi, pomiču zidovi... Nedavno otvorena koncertna dvorana u Los Angelesu, kaže, dobila je orgulje izgrađene po željama obitelji Disney, koja je sufinancirala instrumente čije se cijene penju i preko milijun eura.
No, sve to ima smisla onog trenutka kada publika u dvorani, pa bila ona i crkva, osjeti kako se ispunjava prostor. Nečim božanskim, što ljudi nazivaju zvukom orgulja.