Nedavnom dodjelom nagrada Grammy dominirao je francuski duo Daft Punk. Hoće li sličan uspjeh na idućem Grammyju ponoviti duo Broken Bells koji čine James Mercer iz indie-rock benda The Shins i mnogo poznatiji glazbenik i producent Danger Mouse, pravim imenom Brian Burton? Teško, ali to ne znači da se neke paralele između albuma “After The Disco” i “Random Access Memories” ne mogu povući.
Ako je “Random Access Memories” neka vrst putovanja Daft Punka poviješću disco, funk i plesne glazbe 70-ih i 80-ih s usputnim postajama poput prog-rocka, country-popa i fusion-jazza kao glazbe iz dječačkih dana Homem-Christa i Bangaltera, “After The Disco” doima se poput albuma koji u nedjeljno jutro može funkcionirati i kao spoj oprečnih stilova koji su u mladim danima možda fascinirali Mousea i Mercera čak i ako su neki od njih bili “cool”, a drugi tek “guilty pleasure”. 43-godišnji Mercer vjerojatno je više bio odgojen s podjelama glazbe - nekoć snažne tinejdžerske identifikacije - na “našu i njihovu” nego 36-godišnji Mouse kojem je razbijanje takvih kodova i spajanje nespojivoga mantra otkako se pročuo s “Grey Albumom” kao mash-upom “White Albuma” The Beatlesa i “Black Albuma” Jay-Z-a.
Tako je i u slučaju “After The Disco”, pri čemu valja naglasiti da se Broken Bells sada doimaju kao pravi bend, a ne kao solistički istup Jamesa Mercera u produkciji Danger Mousea. Čujno je iskustvo koje je Danger Mouse prikupio kroz rad s The Black Keys, Beckom, Damonom Albarnom, Norom Jones i Jackom Whiteom, a James Mercer odbacio je sve žanrovske inhibicije. To su možda bili najvažniji preduvjeti da Mouse i Mercer vješto zaigraju na ivici koja razdvaja indie-pop 80-ih od disca 70-ih, odnosno synth-pop 80-ih od soft-rocka 70-ih. “After The Disco” zvuči kao da netko lijeno za dva gramofona istodobno vrti Bee Gees i OMD, odnosno Heaven 17 i Styx te Ramonese i Duran Duran ili balade The Curea i Led Zeppelina, no osnovna težnja Broken Bellsa je bila da nastave tamo gdje su zapeli New Order.
After The Disco je u dobroj mjeri sazdan od razočaranja; ne samo u supijano jutro nakon burne noći na klupskom podiju nego i općenito u životu u kojem disco postaje metafora za sve ono za što je vrijedno živjeti punim plućima, a umorno jutro pojam za sva otriježnjenja i obaveze koje moramo odraditi bez obzira je li riječ o poslu, partneru, djeci. Ovo je album sredovječnika o gubljenju bilo kakvih iluzija o životu, no tu teško podnošljivu istinu i teret s kojim se moramo pomiriti i prtiti ga do smrti ili pak puknuti i sve odjebati te početi ispočetka nešto posve drugačije, razblažuju fine, skockane i slatke melodije u kojima se našlo prostora i za americanu, gospel, blues i spaghetti-western ornamentiku dvojice talentiranih momaka koji su dobro podijelili dužnosti u “izvanbračnoj” vezi sazdanoj “poslije disca” i na “ostacima rock’n’rolla”.