"Ta je glazba živa! Gotovo da sam proplakao. Prvo odsvira jedno, pa nešto drugo, pa treće, sasvim drugačije, pa sve to poklopi rhythm and bluesom, s toliko strasti... On živi tu glazbu", rekao je o Jamesu Carteru veliki pijanist, pjesnik i jedan od pionira free jazza, Cecil Taylor.
Da, lijepi kompliment od ne baš bilo koga. No, za koncerte američkog jazz saksofonista, zapravo multinistrumentalista i kompozitora Jamesa Cartera mnogi će kritičari i zaljubljenici reći da spadaju u najuzbudljivije predstave te vrste na svijetu. Ne samo zato što je on vrlo emotivan glazbenik, srčan i izravan u komunikaciji i s publikom i još više sa svojim glazbenicima, nego i zato što je pri tome i duhovit i posve ponesen glazbom tako da će nerijetko i za vrijeme solo dionica drugih članova benda svojim saksofonom u ushićenju pridodati koji vatreni prasak.
Iako valja reći da on zna biti nepredvidiv, da je teško pretpostaviti kojim će se smjerom koncert razvijati, James Carter nipošto nije isključiv. "Potrebno je da tradicija i suvremenost idu ruku pod ruku", rekao je u razgovoru s Davorom Hrvojem nakon zagrebačkog koncerta 2005. godine.
Ipak, on voli kroz tradiciju prohujati strelovito, od swinga i latina do post-bopa i bluesa, voli mijenjati stilove i žanrove, poigravati se s njima, jednako kao što s lakoćom mijenja svoje saksofone, bas, bariton, alt, sopran i sopranino, kao i klarinete i flaute. "Svirate li više od jednog instrumenta, možete obuhvatiti različite elemente, možete ih zahvatiti glazbenim sredstvima, kao i križati sve te utjecaje", kaže Carter, a na koncertima publika stekne dojam kao da upravo odabrana boja zvuka u tom času najbolje odgovara glazbi koja se svira.
I kao skladatelj Carter je razapet između afro-američke tradicije, silno velikog nasljeđa, otkrivanja gotovo zaboravljenih velikana, kao što je primjerice bio Don Byas, glazbenik kojim se posebno bavio, ali i sasvim novih izazova.
Napomenimo, snimio je tridesetak samostalnih albuma. "Je li moguće u jazzu barem pružiti kakvo polazište za nešto novo?", pita se, ali i prepušta muzama, gotovo u pravilu odlučan da ne prihvaća nikakve određene narudžbe za skladbe.
Sigurnijim se osjeća kad djelo koje sklada posvećuje nekome ili nečemu za što osjeća iskrenu povezanost, a za svoju glazbu zahvaljuje prije svega Stvoritelju: "Pozornica je samo nešto viša od razine na kojoj se nalazi publika. Biblijskim rječnikom rečeno, to je poput besjede na Gori. Dolje su mase, obronci planine su pozornica, a neka viša sila posvećuje besjedu na Gori kako bi obavijestila mase. Isto je i s glazbom. Umjetnici su božanski dotaknuti višom silom i svoj dar prenose publici."
U Rovinj James Carter dolazi sa svojim čuvenim orguljaškim trijom, u kojem za Hammond orguljama sjedi Gerard Gibbs, glazbenik koji nerijetko na njihovim koncertima gotovo da sam iznese koncert, a za bubnjevima vrlo atraktivni Leonard King, standardna postava koja je već puno puta obišla svijet. A mi, evo, imamo sreću da ih možemo čuti i ove subote 24. svibnja u Rovinju!