Dino Mustafić, poznati kazališni i filmski redatelj, pokrenuo je kao direktor sarajevskog MESS-a, najuglednijeg međunarodnog teatarskog festivala u BiH, ambiciozan projekt: naručio je tri predstave u jednoj, bosansku, srpsku i hrvatsku, u povodu stogodišnjice izbijanja Prvoga svjetskog rata. I sve pod pokroviteljstvom Europske unije. Sad su te lanjske predstave gostovale u Zagrebačkom kazalištu mladih.
“Janje”, “Kokoš”, “Orao” ukupno traju dulje od tri sata, potrebna je i stanka, pa u kazalištu provedeš gotovo četiri sata. Zagrebačko kazalište mladih dobar je domaćin, predstave nisu uopće loše, ali kad ih uvežeš u ovakav vjenčić, zamaraju. Među njima nema nikakve stvarne veze i svaka posebno bila bi posve dovoljna.
‘Izgubljeni dječaci’
Prva igra “Janje”, po tekstu Jelene Kovačić i u režiji Anice Tomić, a zaigrala je upravo u ZKM-ovoj dvorani nadimka “Janje”, o kojoj je u predstavi i riječ. Odnosno, o povijesti današnjega kompleksa ZKM-a koji je prije stotinu godina bio svratište “K janjetu”. Zbivanje pokreće sobarica u svratištu, kojoj neprestano prijeti otkaz, suprug joj je na bojištu, a sin je pripadnik “izgubljenih dječaka”, zapuštenaca, čiji su očevi na ratištu ili su poginuli, a majke moraju raditi. Kritičaru je prije svega zanimljiva suigra dvoje mlađih hrvatskih glumaca, Ivane Krizmanić i Vedrana Živolića, i dvoje glumaca iz susjednih zemalja, Enesa Salkovića iz BiH i Dubravke Kovjanić iz Srbije. Živolić se zbilja i dalje lijepo razvija, ali još je ponešto hladan, a Dubravka Kovjanić zbilja je delikatna glumica, elegantna, s mnogo emocija i donekle inata. Problem je inače inteligentnog teksta što se nepotrebno poigrava odavna izlizanom pirandelovskom shemom aktera koji igraju sami sebe, a potom “prave” uloge…
Odličan glumac
Drugu predstavu, “Kokoš”, režirala je poznata bosanskohercegovačka redateljica Selma Spahić, a ovdje je postavljena, skupa s publikom, na pozornici “Istre”, velike dvorane ZKM-a. Tekst je djelo Drama Teama, koji, kao u vicu, čine Srpkinja, Bošnjak i Hrvat, Bojana Vidosavljević, Adnan Lugonić i Dario Bevanda, a sve po motivima romana “Velika bilježnica” mađarsko-švicarske spisateljice Agote Kristof (umrla 2011.). Igra također četvero glumaca, Jelena Kordić-Kuret, braća Filip i Nikša Eldan te Alban Ukaj. Glumci se nalaze u pravokutnom oboru sa zidovima od letvi, kroz koje se većinom gleda predstava, dok ih pretkraj ne skinu s okvira. Navirivanje kroz letve jest zanimljivo, unutra umalo zakolju kokoš, ali sve skupa dalo bi se ilustrirati poslovicom o kilavom djetetu s puno babica. Osim što hine da kolju kokoš, sviraju sintisajzer i što je Alban Ukaj vojnik prolaznik i zlostavljač babe s dva unuka, koji potom i sami postaju zlostavljači, ne događa se ništa određeno. Zbivanje ipak nosi Ukaj (r. 1980.u Prištini), odličan glumac. Prvi put vidim dramskog umjetnika kojemu ne smeta izrazit tik, žmirkanje koje dakako ne može kontrolirati, ali koje se čini dijelom uloge.
Pravokutni prostor
“Orao” je pak glumački najdorađenija predstava, u režiji Ane Tomović, a tekst potpisuju Tvrdoglavi/Stubborn, Franz Xaver Kroetz. Posrijedi je tekst o ratnom invalidu kojega najbliži, zaručnica i roditelji, otpisuju za budućnost kao robu s greškom, budući da je izgubio nogu. Igra opet u bivšem “Janjetu”, odnosno maloj dvorani “Miško Polanec”, u pravokutnom prostoru posutom slamom. Nastupa kombinirana postava bosanskih i srpskih glumaca, među kojima se ponajprije ističu Maja Izetbegović kao nesuđena supruga invalidova i Branka Šelić kao blazirana i prazna njegova mater.
Kad se sve zbroji, rezultat je ipak mršav. Naime, previše je tu energije i glumaca angažirano za jednu difuznu cjelinu u sklopu koje nema zajedničkog nazivnika osim producentske volje da se cijeli projekt izgura. Jedino što je eto zanimljivo jest suigra glumaca različitih škola i mentaliteta. Južni Slaveni više nikad ne bi smjeli oformiti zajedničku državu, ali zajedničku kulturnu osnovu ipak imaju i trebali bi je i njegovati, barem kad je teatar posrijedi. Idealnih kombinacija više je. Primjerice: slovenski redatelj, hrvatski tekst, srpski glumci, bosanski pathos i europske pare…