Dino Mustafić (r. 1969.) najugledniji je bosanskohercegovački kazališni redatelj, plodan umjetnik, profesor u Sarajevu, autor više filmova i direktor sarajevskog MESS-a, najstarijega kazališnog festivala među južnim Slavenima. Hrvatskoj je kazališnoj publici dobro poznat, osobito zagrebačkoj, a radio je i u Riječkom i splitskom HNK. Sad režira u zagrebačkom Kerempuhu, dramski omnibus “Ko živ, ko mrtav”, čija će praizvedba otvoriti ovogodišnje Dane satire, 5. lipnja. Posrijedi su četiri teksta, dva Mate Matišića, “Ne kopaj po groblju, molim te (Noćna mora)” i “General” te po jedan Hriste Bojčeva, “Zadušnica”, i Svetislava Basare, “Martovske ide”. Matišić je ponajbolji hrvatski, a Bojčev bugarski suvremeni dramski pisac (svojedobno smo ga intervjuirali za Jutarnji), a Basara je veoma ugledan romanopisac srbijanski. Mustafić je od njih dakle naručio tekstove.
Blato tranzicije
“Htio sam pisce koje volim i čitam, koji na kontroverzan i suvremen način otvaraju pitanja društva. Po kriteriju humora, ironijskog diskursa, smisla za satiru koja demistificira. Imao sam sreće da su pristali. U njihovim tekstovima, uza sve razlike, buja talent. Mate Matišić piše duhovito ali emocionalno, Basara je eksplicitno subverzivan, a Bojčev u svojoj metafizičkoj poetičnosti ispituje svijet živih i mrtvih. U njega Europska unija postaje mjesto katastrofe balkanskih naroda.”
Pitamo autora za dramaturški i redateljski koncept. Što pokreće projekt, s kakvim je motivima u njega ušao.
“Predstava nastaje po redateljskom konceptu koji podrazumijeva povratak izvornoj satiri, onoj koja treba da ogoli laž, privid života. Živimo, evo sad već više desetljeća, zaglavljeni između prošlosti koja nikako da prođe i budućnosti koja nikako da dođe. Našli smo se u blatu tranzicije, a radi se zapravo o eksproprijaciji društvene imovine u ruke tajkuna povezanih s političarima, a sve na kostima, leševima manipuliranih generacija, onih koje su ginule. Usto ide poguban ideološki koncept da svi ‘naši’ moraju živjeti u jednoj državi. U nama, suvremenicima, taj koncept može izazvati želučane tegobe ili smijeh. U ovoj sam predstavi odlučio da se smijemo. Tako je eto ovdje na djelu satira, opora, ispunjena gorčinom.”
Mustafić je rat proveo u opkoljenom Sarajevu, i to iskustvo redovito transformira u umjetnost, tako i ovdje.
“Za opsade Sarajeva jedan je sugrađanin išao ulicom i pjevao, ne obazirući se na eventualne granate i pucnjavu. Zaustavi ga prolaznik i pita: ‘Zašto pjevaš?’. ‘Da ne pjevam, poludio bih!’ Tako i ja, kad se s prošlošću ne bih šalio, iskočio bih iz kože.”
Koliko su tri pisca kompatibilna, nije li tekstove morao sklapati donekle mehanički, nameće se pitanje.
Sedmero glumaca
“Priče su se posložile u dramaturški uzročno-posljedični niz. Pojedini motivi refren su u predstavi. One ne funkcioniraju kao retorička nego kao zaokružena cjelina proviđena različitim spisateljskim prosedeima, ali i istim tematskim okvirom. U Matišića živi apsurdnost dramske situacije, a ona vodi do sveopćeg besmisla, s jasnom logikom po kojoj u potrazi za svojim mrtvima iskopate simbole svoje države. Basara je svoje srpsko shizoidno političko okruženje iskoristio da radnju smjesti u bolnički odjel, kao metaforu društva. Između bolesti i smrti, zdravlje je najveći luksuz. Bojčev gradi svijet mrtvih koji gaji nostalgiju prema životu izgubljenoga u iluziji vjere u socijalizam, pa demokraciju i na posljetku Europsku uniju.”
U predstavi igra sedmero glumaca, Branka Trlin, Nikša Butijer, Filip Detelić, Tarik Filipović, Hrvoje Kečkeš, Borko Perić i Luka Petrušić.
“Ona je specifična po tome što glumci igraju više dramskih karaktera. Branka Trlin igra, primjerice, paradigmatski likove majke, medicinske sestre, umjetnice i na koncu političarke. Sličan postupak prolaze muški akteri. Posrijedi su zanimljiva značenjska umrežavanja koja se javljaju kao šlagvorti likova, različitih karaktera.” Pitamo redatelja kakvo je trenutačno bosanskohercegovačko kazalište, o kojem u Hrvatskoj publika ne zna praktički ništa.
Teatar u BiH
“Kazalište je u Bosni i Hercegovini nakon rata zanimljivo. Možda zato što je postalo važan medij. Za opsade Sarajeva kazalište je bilo organska potreba opkoljenih građana i otud je povuklo kredit za budućnost. Naše kazalište dobilo je prije svega važne nove pisce: Almira Imširevića, Zlatka Topčića, Mirzu Fehimovića, Almira Pašovića uz etablirane Abdulaha Sidrana ili Dževada Karahasana. Pojavio se i niz sjajnih glumaca i redatelja: Selma Spahić, Nermin Hamzagić, Aleš Kurt. Mislim da je prednost kulturnog prostora BiH, dakle i pozorišnog, otvorenost spram izolacionističkih tendencija drugih sredina, pa i u naših susjeda.
Latica i ćirilica
Možda i zbog supstancijalne multietničnosti BiH imamo sreće da na policama naših knjižara stoje ravnopravno i latinične knjige sa zapada i ekavske knjige na ćirilici. Iz toga amalgama rađa se kultura. I dalje neki novi klinci dobro sviraju rock, pišu romane koji intrigiraju europsku književnu scenu, stvaraju predstave koje putuju po cijelom svijetu i prave filmove (premda njih najmanje u okruženju) koji ulaze u programe A festivala.”