Zagrebačko kazalište mladih ponovno je ugostilo zanimljivu predstavu: dramski prvijenac Mire Furlan “Dok nas smrt ne razdvoji” u režiji Mikija Manojlovića i produkciji nezavisne beogradske Radionice integracije. Ovdje su, konkretno, integrirani ozbiljan i dobro napisan tekst slavne glumice te zahvalan redatelj-glumac. Dakako, i glumice, Jasna Đuričić, Anita Mančić, Jovana Gavrilović.
Kao i najčešće kad glumac piše, i ovdje su rečenice lake za izgovor, radnja moguća, a dijalozi prilijepljeni uz situacije. Sve je jasno. Mira Furlan ispisala je samo mrvicu preuzetnu obiteljsku dramu, s dvije teško bolesne, nepokretne žene, majkom i njezinom usvojenom kćerkom, zatim tu su unuka i pater familias koji o njima skrbi.
Glumci ovaj zbilja depresivan komad igraju na hrvatskom jeziku, na kojem je napisan, a za jezik i scenski govor pobrinuo se Bjelovarac Bogdan Diklić, još jedan slavni glumac ovdje na zadatku. O tome tek toliko da je to najnevažniji, lako izvediv element predstavljanja.
Glavni je problem ovoga scenskog djela što je toliko mučno da ga teško možete prepručiti poznanici ili poznaniku. Umiranje je redatelj odlučio prikazati toliko naturalistički da je u tome pomalo i pretjerao.
Naturalističko umiranje
Blanka, igra je dakle Anita Mančić, umire od karcinoma, a u sobi do nje nepokretna leži njezina pomajka, nadimkom Ljubić, stara profesorica latinskog i francuskog: ni ona neće još dugo, a igra je dakle Jasna Đuričić. Ujutro i navečer dvori ih, mijenja im katetere i prži kajgane, Martin, radoholičar i sveučilišni profesor, tobože neprestano na fakultetu, a zapravo kod ljubavnice. Miki Manojlović igra ga kao tihog slabića, hladnog, ali ne i tvrda srca. Stanom oblijeće i Mina, Blankina kći, studentica glume: igra je Jovana Gavrilović.
Gluma i režija potpuno su dakle utonuli u naturalizam. Umiruću Blanku izjeda ljubomora pa Martina i udara i grebe, a kajganu umjesto da poklopa sebi raspljeska po prsima i obrazima.
Juha ljubavnice
U nekom trenutku Martin joj prinese goveđu juhicu, a ona ga ispituje otkud mu. Kupio, kaže, u restoranu pokraj fakulteta. Umiruća žena skopča da je juhicu pripravila ljubavnica pa i tu nastane škandal.
Uloga Blanke najteža je za glumu. Anita Mančić igra je krajnje dramatično, zapravo za nijansu pretjerano, tako da se čini da će i glas izgubiti, prepući će joj i prije nego što umre. No, tekst je vješto zbilja napisan, pa i ona ostaje vjerojatna u svojim realizacijama.
Jasna Đuričić igra zahvalniju ulogu, s većim rasponom djelovanja i pogonjenu humorom, jetkim, staračkim. Ona čini kontrauteg ostalom trojcu, a ujedno je najbliža s Blankom. Miki Manojlović igra s mnogo gesti i govora tijela, skrivajući riječi. Posve je pogođen u svojoj muci. Najmlađa, Jovana Gavrilović, igra svoju nelaku ulogu dosta sigurno, tek je, rekli bismo, za dva tona previsoka i jednu oznaku tempa prebrza. Gotovo dva sata pratimo kućni život ove obične obitelji i ništa se lijepo neće dogoditi.
Donekle zamara neprestana tišina (koja dođe kao kontrapunkt cvrčcima na koncu) i koju glumci popunjavaju često predugim reminiscencijama na vlastite živote. Tu se otkriva i ponešto pretencioznosti autoričine: Martin i Blanka robijali su na Golom otoku, bivši partizani, Blankinu biološku obitelj, a Židovi su bili, potukle su ustaše, i povremeno radnju, po prilici teče u 1960-ima, prekida patnja što je akteri ne mogu još dodatno prikazati.
Posveta Čehovu
Taj Goli otok (s truplom pribijenim na križ što u brodici kruži oko njega dva dana) malko je suvišan među kateterima što ih Martin neprestano mijenja pred očima publike na napola naturalističnoj sceni Darka Nedeljkovića, gdje se rabi rashodovan namještaj i bolnički kreveti, čime se valjda sugerira siromaštvo šezdesetih. Kostimi Jelisavete Tatić također su replike neke davno prohujale, odrpane socijalističke mode.
Da zaključim: ozbiljan dramski tekst, s otvorenom posvetom A. P. Čehovu, odlični glumci i odlučan redatelj. Predstava nije za zabavu nego za brigu, što joj nije tržišna, ali jest umjetnička preporuka.