Zapravo ne pismo samo, nego način na koji je intonirano, koji više sentimentalizira umjesto da konkretizira. Nema tu čvrstine, niti dokaza, nema stava. Stilski je to osvještenije, nego sadržajno, i sve se doima pomalo retro. Ne znam da li je to bila namjera, ili se potkralo, u nadahnuću, koga ne manjka. No, pređimo na stvar. Da ne uzurpiramo prostor, tzv. medijski. Jer on je skup. Kao i Igre.
Dakle, budući da smo godinu dana ranije postigli dogovor na vaše inzistiranje o radu na ovoj predstavi, da smo definirali prostore, tekstove, broj sudionika, datum premijere, da smo, kako vi romantično kazujete - pili kave po donjogradskim kafićima razgovarajući o detaljima, da su dubrovačke gradske vlasti pozitivno odgovorile na sve upite vezane za taj projekt i bile otvorene za suradnju, ako je sve bilo tako, dakle malne idealno, onda je moje jedino pitanje u cijeloj ovoj priči samo to - zašto ste odustali od postavljanja predstave ove godine? Ako je sve bilo skoro idealno? Zašto, reklo bi se, dragi viteže?
O svemu pomalo...
U tekstu ni riječi o tome. A vi se raspričali baš o svemu. Znate, pomalo je neodgovorno, za funkciju koju obnašate, reći samo - “da to nije jednostavno izreći ili da za to nema dovoljno novinskog prostora”. A našlo se mjesta za kojekakve ne baš važne stvari. Recimo, dio sa samooptuživanjem, u kom velikom gestom primate svu krivnju na sebe. Vrlo znakovit, i pomalo patetičan, ali o razlozima opet ni slova. Teško ih je velite izreći. Kao da se radi o smrtnoj kazni. Ili je ta težina - u kompleksnosti objašnjenja.
Mislim da biste ipak trebali pomalo, barem probati, prvo sebi, a onda i nama, to objasniti. Jer drugačije ne ide, to se tako radi, šta se može, dakle razloge na stol, miser mio!
(U Slobodnoj pak govorite o tehničko-organizacijskim i produkcijskim nemogućnostima i o našem kašnjenju sa sinopsisom koncepta. U Jutarnjem to ne spominjete. Što se dogodilo s tim razlozima? Da to ovdje prešutimo? Okej. Nema problema, mada sam ja to svejedno demantirao.)
Krivi trag
Smeta vam što mi je pala na pamet politika kao uzrok vašeg odustajanja? A zašto ne politika, pa tema koju predstava tretira je vrlo politična? I što bi mi to trebalo pasti na pamet, nešto treće? A što bi to bilo? Neka neizreciva sila koja vam ne dopušta da radite tu predstavu? San koji ste sanjali u kome ste upozoreni da se ne upuštate u to? Nešto zaumno? Transcedentalno?
A, zašto ne, politika? Jer vi ste i politički čimbenik. Zar ne? Ovisite kao i mi o njoj. Pa recimo i ovo što sada činimo/činite je politički čin. Politika vas je valjda zato tu i postavila. Iskreno, nisam ni pomislio o nekakvom klasičnom političkom pritisku na vas.Taj trag je, mislim, kriv. Ja nisam govorio o njima,koji kao zabranjuju, nego o vama, koji, čini se, gledajući ovako izdaleka, kalkulirate.
Koncept pod lupu
A s našim se projektom otišlo malo predaleko. Pa treba stat. Odustat. I vidit kome to afitat. I na koje vrijeme.
To bi jasno dovelo i koncept cijelih Igara pod lupu. Taj proces smo već započeli s Radionicom prije nekoliko godina, ali je skinuta nakon samo dvije sezone. Sad se vidi i zašto. Pa bi se tu negdje mogli kriti razlozi, ili barem dio razloga, za odustajanja i od ovog projekta... Znate kako se kaže: bolje prolongirati, možda se nikad ne dogodi.
Dakle, zaključno, mislim da stvari u vezi svega ovoga nisu čiste i da bi ih trebalo preispitati, kao i čuti razloge koji su do tog doveli. Isto tako sam spreman braniti sve što sam tu izrekao bilo kad, bilo gdje, bilo pred kim. Dostupan sam od 0 do 24. Birajte oružje. 1