Nedavno je zagrebački KunstTeatar imao premijeru "Možeš biti sve što želiš", dramske autorice i redateljice Ivane Vuković. Nikolina Prkačin i Lana Meniga suautorice su, igraju dvije mlade djevojke, gotovo pa još djevojčice koje se jednako energično izruguju sa šovinističkim vicevima, apsurdnim slučajevima degradacije žena diljem svijeta, strašnim pričama iz Hrvatske …
Nikolinu Prkačin uskoro ćemo gledati u filmu "Slatka Simona" Igora Mirkovića, do sad je igrala više epizodnih uloga u raznim serijama. Ljetos je na Dubrovačkim ljetnim igrama igrala Niku Našimoku u "Sjetne žene raguzejske" u režiji Dore Ruždjak Podolski.
Za glumu se više-manje odlučila još u srednjoj školi:
"U to sam doba počela sam ići na dramske grupe i to izražavanje kreativnost me zabavljalo. Tako je počelo, jer mi je bilo zabavno, uzbudljivo, da mi kao klinci nešto stvaramo, da se igramo. Kasnije kada sam na to dodala disciplinu i možda više znanja u razmišljanju o situacijama ili temama kojima se bavimo poželjela sam ostati u tome i dalje, što u Hrvatskoj zapravo najčešće znači upisati akademiju. Zapravo, ono sto mene beskrajno zanima je istraživanje, iskreno uživam u tome da dobijem zadatak ili shvatim o čemu se radi u predstavi ili filmu ili seriji i da se bacim u istraživanje, što bi to sve moglo biti, koga znam da je sličan tom karakteru, jesam li to već negdje vidjela i naravno tome dati i dio vlastite energije, odnosno, biti autentičan."
Je li glumačka akademija ono što je očekivala upisujući je?
"Kada mlad upišeš školu u kojoj zapravo cijelo vrijeme na razne načine radiš na sebi mislim da je neminovno da će te neke stvari oduševiti a neke razočarati, a ja sam po prirodi idealist. Sad, na kraju školovanja, shvaćam da bit te škole nije da ti sve paše i da ti svačiji pristup odgovara, već baš u tome da pronađeš što je to što te najviše zanima. Ja sam na akademiji imala puno sreće što sam radila s nekim profesorima koji su apsolutno utjecali na moj način i strukturu rada, od kojih sam naučila stvari koje nosim dalje sa sobom i na tome sam jako zahvalna."
Film ili kazalište, što je više zanima?
"Ne želim praviti razliku između toga, za mene oboje. Kazalište je higijena, jer predstave igraš svaki mjesec, a film snimiš. Više sam radila u kazalištu nego na filmu do sada, tako da me filmski rad više intrigira. Akademija, primjerice, ima sjajan kolegij Gluma pred kamerom, koji sam apsolutno obožavala i na četvrtoj godini kod Sonje Tarokić i na petoj kod Zvone Jurića. Zvone je s nama odlučio za diplomski film snimiti zapravo dugometražni film, svako od nas radio je s njim na svom karakteru i sceni i taj minuciozan i perfekcionistički rad na svakom detalju bio mi je užasno inspirativan i puno sam dobila iz toga. Rad na filmu pruža da se glumac bavi detaljima, naravno i u radu na predstavi to možemo, ali je dug put do tog luksuza."
Na malom hrvatskom tržištu puno je glumačkih akademija, a posla nedovoljno. Kako je mladim glumcima u potrazi za angažmanima?
"Mala smo zemlja i samim time tržište u kojemu bi svi glumci mogli raditi, nažalost, ne postoji. Moje dosadašnje iskustvo mi daje vjetar u leđa i nadam se da će se tako i nastaviti. Čini mi se da puno kolega radi razne projekte što kazalište, filmske, televizijske ili radio ili sinkronizacija, pitanje je može li od tih honorara živjeti jer honorari najčešće određuju je li ovo posao ili hobi."
