PIŠE JAGODA MARTINČEVIĆ

KRITIČARKA JUTARNJEG POGLEDALA JE OPERU 'ADEL I MARA' U ZAGREBAČKOM HNK Djelo o nesretnoj ljubavi, no bez temeljne dramaturgije

    AUTOR:
    • Jagoda Martinčević

  • OBJAVLJENO:
  • 05.11.2017. u 15:57

Bruno Konjević / CROPIX

Opera “Adel i Mara” Josipa Hatzea zasigurno pripada ponajboljim djelima hrvatskog nacionalnog glazbenog smjera 20. stoljeća.

Uz Gotovčeve “Moranu” i “Eru s onoga svijeta”, “Dorica pleše” Krste Odaka i “Sunčanicu” Borisa Papandopula, “Adel i Mara” zaokružuje peterolist naše glazbene scene na kojoj je do danas, na žalost, preživio samo popularni “Ero”.

Bujni rukopis Hatzeova opera praizvedena u Ljubljani 1932. imala je u Zagrebu tek jednu premijeru 1933., i od tada je, osim u koncertnom obliku, nitko nije čuo. Utoliko se važnijim pokazao poseg HNK u Zagrebu koje je kao prvu ovosezonsku opernu premijeru 2. studenoga predstavilo Hatzeovu operu skladanu prema libretu Branka Radice, a temeljenu na epu Luke Botića “Bijedna Mara” i istoimenoj drami Nike Bartulovića.

Povijest priče o splitskoj inačici Romea i Julije seže, inače, mnogo dalje u prošlost jer je istinita zgoda o nesretnoj ljubavi i predrasudama sredine zabilježena u dokumentu jednog mletačkog plemića još 1754. godine. Hatzeov romantično bujni skladateljski rukopis, pomognut i utjecajem učitelja Pietra Mascagnija kod kojeg je studirao u Pesaru, našao je plodno tlo za raspjevanu glazbu punu verističke dramatike kojom je htio dočarati neostvarenu ljubav mlade Splićanke Mare i kliškoga Turčina Adela. Hatze je u partituru unio gotovo idealno uravnotežen spoj dalmatinskog melosa i orijentalnih prizvuka dajući solističkim glasovima lijepe melodiozne arije, a orkestru puno posla u ostvarenju bogato instrumentiranog zvuka.

Takvom se pokazala i glazbena izvedba pod ravnanjem nadahnutog Nikše Bareze koji je odabrao lijepe glasove i srčane interprete, od naslovnih junaka koje su toplo tumačili lirska Valentina Fijačko Kobić i raspjevani Stjepan Franetović, plemeniti bariton Ljubomir Puškarić, moćan bas Ivica Čikeš, ekspresivan Siniša Hapač, zvonka Gorana Biondić Ruško te izvođači manjih, ali zapaženih rola Tamara Franetović Felbinger, Sofia Ameli Gojić, Ivo Gamulin, Cecilija Car, Nikša Radovanović, Alen Ruško i Siniša Galović.

lijepi glasovi Redatelj Ozren Prohić sa suradnicima (scenografija Dinka Jeričević, kostimografija Petra Pavičić) odlučio se premjestiti priču staroga Splita u naše vrijeme. Nije jasno zbog čega osim ako ga nije vodila misao o “svevremenoj” temi nesretne ljubavi i vjerskim predrasudama. No scenska su zbivanja išla usuprot glazbi. Od mikrofona na koji Adel pjeva svoju sevdah ariju, do gostionice umjesto Kliške vrleti u kojoj pjesnik Frane pjeva himnu prirodi, do završnog pojavljivanja Adela koji se zbog ljubavi pokrstila i stigla u samostan do umiruće Mare u maskirnoj uniformi - izgubila se temeljna dramaturgija djela o kojoj je skladatelj mnogo pisao, a s njom je i lirsko tragični karakter opere.

Tagovi

ELIPSO

Izdvajamo