Predstava “Dantonova smrt” redatelja Olivera Frljića izdržala je na sceni svega jedan dan, a onda je zabranjena . Naime, veterinarska inspekcija prvo je zabranila glumcima da zakolju kokošku na sceni, a potom im je zabranila i da je zakolju bilo gdje pa donesu na scenu. Organizatoru predstave, Dubrovačkim ljetnim igrama, nadležne su službe zaprijetile globom od 50 tisuća kuna, a s toliko bi vlast kaznila i redatelja.
Mjesto kokoške glumci su koristili gradsku zastavu Libertas, što je dakako uspjeli komentar na cijeli događaj, ali minus za logiku predstave. Zbog toga je, uostalom, redatelj predložio gledateljima da zatraže povrat novca jer nisu gledali što su platili. Pošteno. Toliko i o revoluciji.
Izgubljeni glasovi
Osim kokoške, glumci su izgubili i glas. Ne svi, ali Filip Juričić i Dean Krivačić zapravo su hripali, a ovaj prvi toliko plitko disao da si imao dojam da će mu pozliti od toga koliko se napreže a ništa iz njega ne izlazi. Načetih glasnica osvanuo je i Sreten Mokrović, a “zapucketalo” je i u glasu Milana Pleštine. Uz njih tu su i Nikša Butijer i Dražen Šivak, koji manje pričaju pa se bolje drže, a najbolje se pak drži Ivana Roščić, koja ovdje igra revoluciju i ženu kao takvu. Sedmero glumaca odjeveno je u crveno i crveno namaljanih tijela i lica. Dosta dinamičan mizanscen odvija se po sredini četverokuta od šperploče po čijim su rubovima iznikle glave gledatelja. Svatko je dobio svoju “rupu” iz koje nije mogao maknuti dok ga nisu odvidali. Tu je i solidno izrađena giljotina što se na kotačićima voza između tih glava.
Pesimizam i agitacija
Büchner je umro premlad da bismo čak i spekulirali što je sve mogao napisati i u što se razviti. Ovako nam ostaju proplamsaji njegova čudnog genija, koji je spajao nespojivo i krojio po svom jednu tužnu sliku svijeta u kojoj se civilizacija nadaje samo kao perverzni nadomjestak za najtamnije ljudske nagone.
I Frljić ga je pročitao krajnje pesimistično, ali s tom nekom lirskom notom, što se najviše čula u glazbi (ne navodi se čijoj) koja gledatelja ne odvodi u nekakve krajnosti nego pred njim crta i njegov život.
Ukratko, predstava je odlična, premda je propala, a najviše joj donosi to što nije patetična. Büchnerove minuciozne sličice iz revolucije ovdje iskrsavaju kao nekovrsni retorički viškovi kojima se naglašava brutalnost samog zbivanja. Revolucija kao izgovor za klanje, klanje da bi se klalo, u to se izvrgne povijest čim joj se za to pruži prilika.
U Frljićevoj predstavi nema klasične glume, nego je posrijedi svojevrsna agitacija. Akteri naprosto navijaju za svoje ideje, za svoje tekstove i pritom su dozlaboga naporni u svojoj nemogućnosti da se promijene.
Ruke u lisičinama
Milan Pleština kao Robespierre markantan je, ali s jednom slabošću koju nikako da ispravi: neprestano gestikulira, širi i skuplja ruke, mlatara njima. Trebao bi, za vježbu, jednom odigrati s rukama u lisičinama. Sreten Mokrović kao Danton impresionira i zapravo je njegov tužan lik, kojem se već sve dogodilo, nekakav glavni uteg ove predstave što se muških aktera tiče. Ivana Roščić je pak energetski na još višoj razini i to je svakako najbolje odigrana uloga.
Predstava ne traje dulje od sedamdeset minuta, a činjenica da u glumce gledaš iz žablje perspektive i da ti skaču oko glave pridonosi da to vrijeme doživiš malko nerealno. Meni, primjerice, predstava je bila vrlo kratka, a nekima se, čujem, otegnula unedogled. U stvari, o ukusima, ili vratovima, se ne raspravlja.