Protekli su tjedni donijeli šest kazališnih praizvedbi i premijera u programu naša dva najuglednija javna i jednog privatnog ljetnog festivala. Te se predstave dakako moraju sagledati i u okviru cijelog programa natuknutih manifestacija (koliko ga nadopunjuju?, umjesto čega dolaze?), no i mimo toga konteksta daju zanimljivu sliku ovako ad hoc, u horizontalnoj usporedbi. Eto recimo, usput rečeno, žao mi je što nisam stigao pogledati Milerova “Kralja Edipa” s Mislavom Čavajdom u naslovnoj ulozi, koji je, s dobrih strana pristižu mi glasi, bio zbilja odličan. Možda bi u toj relaciji postao plastičniji ovogodišnji rezultat njegovih kolega...
Splitsko razočaranje
Dubrovačke ljetne igre ponudile su, sve u svemu, kad su posrijedi novine u dramskom programu pod otvorenim nebom, i najviše i najbolje, ali i skandale. Najviše je razočaralo Splitsko ljeto a Šerbedžijino i ino Kazalište Ulysses pak stagnira na Malom Brijunu ali s još uvijek ne i sa, što bi rekli ovi što nam prodaju novac, negativnom prognozom rasta.
U Dubrovniku smo vidjeli tri predstave, “Skup: Igre” redatelja Saše Božića u Lazaretima, “Medeju” redatelja Tomaža Pandura na Lovrijencu i “Dantonovu smrt” u režiji Olivera Frljića na Tvrđavi sv. Ivana . Božićeva i Pandurova predstava temelje se na prvi put izvedenim tekstovima pa su stoga praizvedbe, a Frljić je pak režirao dramu Georga Buchnera praizvedenu prije 110 godina, u prijevodu Drinke Gojković, koliko god da ga je preradio uz suradnju dramaturginje Marije Karaklajić. Za Božića smo unaprijed znali da sam kuha “tekst” no skandal je što to unaprijed nismo znali i za Pandura. Jer on nije režirao Euripidovu “Medeju” u novom prijevodu Lade Kašelan, kako je najavljeno, nego tekst koji je po motivima toga prijevoda napisao njegov dramaturg Darko Lukić, a možda su ga dopisivali i dramaturginja predstave Livija Pandur, a možda i on sam.
Snažno je podcjenjivanje intelektualne javnosti poturati im ovako rog pod svijeću. Pa ne dolaze na premijere Igara turisti nego je ipak veća vjerojatnost da ćeš sresti nekog tko je Euripida i čitao. Mnogo sam takvih razočaranih glava uočio nakon postpremijerne predstave, koja i inače nije baš sjela na Lovrijenac svojom hladnom već pomalo izanđalom estetikom. No ta estetika ipak je pitanje otvoreno, i dakako pitanje osobnog dojma, no podvaljivanje inače ozbiljnog Lukića pod Euripida je pak otvoren skandal.
S druge strane, uspjele su na Igrama one, paradoksalno rečeno, ali najavljene podvale. Mladi je Saša Božić svojom predstavom o aktualnim promjenama u Gradu, u pomalo bizarno-nostalgičnom ambijentu Lazareta, na nenametljiv način upozorio da je Grad već propao. Ljeti postaje golema prenapučena kamena gostionica, a zimi traje kao kakvo pusto skladište za tu kamenu scenografiju. Sve to u lice i suakterima i zaslužnima u publici lijepo i odmjereno iznose dobro odabrani i ugođeni glumci, s vremena na vrijeme i sami “isključeni” iz predstave videosvjedočenjima stvarnih svjedoka propasti Igara u Gradu i Grada u Igrama. Dakako, što je njezina ciljana ironija, posrijedi je ne samo u osnovi komorna nego i ne-predstava. Ili, predstava-performance. Ona se naime temelji na kontroliranoj improvizaciji i kazivanju s pomoću glume a “preko glume”.
Iluzija o predstavi
Sličan “defekt”, ali ipak porinut ispod prvog reda glume, daje i Frljićeva režija Buchnerove “Dantonove smrti”. I ovdje je gluma postavljena kao samo još jedna od mogućih iluzija u predstavi pa akteri moraju poći mimo nje, u svojevrsni aktivizam. Zato je neiskusnijima popucao glas. A i zato što, pogrešno, igraju dvaput svake večeri. Za ovakvu razinu izvedbe i njezinu ugrađenu nemilosrdnost nemoguće se pripremiti dvaput zaredom. Jednostavna a efektna već je sama ideja da se gledatelje u visini vrata poklopi šperpločama s bužama, pa im glave izviruju pod nogama glumaca poput glavica kupusa. Taj zanimljiv, ponižavajući položaj, premda zapravo sjediš na stolcu, nije sam po sebi dovoljan. Frljić je dosad, uostalom, publiku mučio i na bolnije načine, nego je bitno što se događanje nad glavama “kupusa” nije izvrglo u nekakvu atrakciju na silu. Predstava je zapravo skromna, uostalom lirska, a sve to pišem jer je upropaštena čim je praizvedena. Klanje kokoške ponad kupusovih glava snažan je prizor, s obzirom na umjerenost izvedbe i njezin opravdan “uteg”, a moguća mučnina u zaglavljenim glavama tek postaje element zbivanja... Ako klanja nema, predstava se čini manje opravdanom!
Posve na suprotnom kraju naše obale, Kazalište Ulysses ne miče se s Malog Brijuna i tvrđave Mali Minor. Praizveli su dramu Gorana Stefanovskog “Odisej” u režiji također makedonskog gosta Aleksandra Popovskog (praizvedba 20. srpnja) i premijerno prikazali Nušićeva “Pokojnika”, u režiji Lenke Udovički (2. kolovoza).
Prvi je komad ne baš neozbiljna parafraza antičke odiseje o Odiseju, unekoliko, u odnosu na autorove rane i bolje drame, manje utemeljen u surovom “prajeziku” Balkana, njegovih poslovica i kletvi, nego nekako odviše “filozofski” i “internacionalan”. Na to je sjela i odviše intelektualna, “dosjetljiva” režija stisnuta oko predimenzionirane gipsane glave. Bolje bi bilo da su se glumci manje šalili a više razletjeli po oklnim plićacima odakle su mogli pristizati i odlaziti na svojim proputovanjima pokraj Sirena. Međutim, nisu se dali dalje od tvrđave a u njoj je Lenka Udovički učahurila i Nušićeva “Pokojnika”, gdje ni najbolji glumci, dakle ni Zijah Sokolović ili Miodrag Krivokapić, ne mogu promijeniti činjenicu da je besmisleno glumiti da si u sobi ako si pod vedrim nebom razvaljene tvrđave.
Međutim, Brijuni su dakle ipak donijeli niz odličnih glumaca a osobita je vrijednost Kazališta Ulysses što skupa gura hrvatske i srpske. Za obje je kulture zločin ne budu li pravile glumačke reprezentacije. Bez te su osmoze već u startu osuđeni na najordinarniju provincijalnost. Zapravo, što se mene tiče, cijela ta strka na Brijunima, koju doduše tipično čine ozbiljni slovenski obrtnici s nablajhanim gospođama, opravdana je ako u zamjenu za sat i po drndanja vojnim splavom dobijete makar dvadeset minuta glume Jelisavete Seke Sablić. Punctum.
Kazalište i nogomet
O kazalištu, kao i nogometu, svi misle da znaju sve. Tako je i Olja Ivančević Savičević dobrodušno prihvatila prijedlog da dramatizira vlastiti roman prvijenac “Adio kauboju”, a za redatelja Ivicu Buljana koji je predstavu izvukao u urbanu pustoš Sjeverne luke. Premda dakle nema nikakvog iskustva s kazalištem, spisateljica se upustila u nepoznato i dakako odmah zalutala. Kako reče jedan stariji kolega, ispalo je da usred one prašine slušamo mnoge suvišne “mudre” riječi same spisateljic , kojoj je dramaturginja uvažila sve primjedbe da ih ne krati.
Roman ima dramski potencijal, pa čak i, prosto rečeno, suspense, koji je ujedno i lirski: smrt mlađeg brata glavne akterice, koji se ubio kao izmaltretirani tinejdžer homoseksualac, možda i žrtva lokalnog ne homoseksualca nego pedofila. Buljan je zapravo ovu predstavu postavio u queer ključu, no o tome opširnije u okvirima.