Četvero mladih glumaca i studenata glume igraju s mikrofonom u ruci. Ne ispuštaju ga nikad. Tekst izgovaraju banalan, zapravo tinejdžerski banalan, a kad i jest za odrasle, onda je sirov i primitivan. Moglo bi se kazati da upravo svladavaju osnove scenskog govora, ali još uvijek zapravo ne glume nego nastoje da glume. Ništa im nije od pomoći: tekst dakle nikakav, režija još gora, svjetlo - tri žarulje, scena četiri stolca, mizanscen - sjedi mirno li stoj dok je tvoj red za monolog ili pseudo dijalog. Scenski pokret: bacakanje s mikrofonom, često žustro, ali ne u svezi sa sadržajem izgovorenog. Onako, da se mladi ljudi razgibaju.
Ne mogu se načuditi redateljici Olji Lozici da je potpisala ovu zmešanciju ubogu pod naslovom “Moja nuklearna ljubav”. Koliko je režirala, petnaest minuta? Ne mogu se načuditi ni njezinu stalnom glazbenom i inom dramaturgu Matku Botiću koji je za ovaj diplomski rad studentice produkcije Marije Kolb pripremio otprilike tri note nekakvog džingla.
Predstava je zaigrala u Maloj dvorani Lisinskog, prostoru, više sam se puta uvjerio, negostoljubivom spram teatra. Preotvorene akustike, preširoke scene, kao da unaprijed svaku glumu čini “plićom” nego što ona jest.
Tako se dakle radi na našim akademijama. Očekivao bih makar da je predstava poduprta najjeftinijim komadom papira što se zove kazališna cedulja, ali ni toga nije bilo. Ovakva kakva jest, mogao bih je producirati u svojoj dnevnoj sobi, uz podjednak rezultat.
Četvero dakle mladih ljudi, Lada Bonacci, Sanja Milardović, Petar Cvirn i Filip Vidović, igraju mlade ljude u potrazi za ljubavlju. Ta ljubav što je ištu predstavljena je nizom neuvjerljivih gluparija s nekog internetskog foruma, gdje takve gluparije kao dragocjenosti skuplja stanoviti Stjepan Krznarić. I to je taj tekst koji treba svladati. Kao, s interneta je, pa je valjda autentičan. Kako da ne. Recimo, prvi se par upoznaje u zubarskoj čekaonici. Oboje su natečeni i oboje su upravo primili ili će primiti narkozu. Pomislio sam da je zapravo posrijedi priča o zlom stomatologu koji namjerno krši Hipokratovu zakletvu i ušpricava anestetike u gnoj...
Još se u svoj toj nategnutoj papazjaniji, u sklopu koje se scenski govor odmjenjuje recitiranjem u mikrofon, ponajbolje snašao Filip Vidović. Mladić iz glumačke obitelji (na žalost, pokojnoga oca njegovoga Ivicu doživotno pamtimo) trpi veći teret nego prosječan glumački aspirant. Premda ga nije sad svjestan. Ali ima eto vlastitu motu, scensku inteligenciju, koja nije naučena, i veseli se glumi. Jedino me on donekle zaintrigirao za ulogu koju tumači. Ostali se akteri muče i mnogo energije odlazi im u ništa. Dobra vježba za početnike. Kao kad regruta natjeraš da se stoput zaredom baci u blato.