Četvero mladih glumaca i studenata glume igraju s mikrofonom u ruci. Ne ispuštaju ga nikad. Tekst izgovaraju banalan, zapravo tinejdžerski banalan, a kad i jest za odrasle, onda je sirov i primitivan. Moglo bi se kazati da upravo svladavaju osnove scenskog govora, ali još uvijek zapravo ne glume nego nastoje da glume. Ništa im nije od pomoći: tekst dakle nikakav, režija još gora, svjetlo - tri žarulje, scena četiri stolca, mizanscen - sjedi mirno li stoj dok je tvoj red za monolog ili pseudo dijalog. Scenski pokret: bacakanje s mikrofonom, često žustro, ali ne u svezi sa sadržajem izgovorenog. Onako, da se mladi ljudi razgibaju.
Ne mogu se načuditi redateljici Olji Lozici da je potpisala ovu zmešanciju ubogu pod naslovom “Moja nuklearna ljubav”. Koliko je režirala, petnaest...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....