Satiričko kazalište Kerempuh već dugo krasi dosta spretno sastavljen repertoar. Barem jednom u sezoni purgerima produciraju predstavu koja cilja na njihovu neposrednu zbilju, štogod škakljivo iz nje. Jedna rekli bismo već stara drama/tragikomedija Mate Matišića, “Svećenikova djeca”, uzbuđuje i mami svekoliku domaću maštu otkako je nedavno pušten u kina istoimeni igrani film Vinka Brešana. Taj se film masovno reklamira kao nekakva komedija, što on dakako nije, no bez takve reklamne zamke možda ne bi kročio prema 200.000-om gledatelju.
Što bismo imenovali?
A komedija nije ni kazališna predstava redatelja Marija Kovača “Svećenikova djeca”. Njegova režija, doduše, nije dala ni tragediju, ni tragikomediju, ni farsu, ni vodvilj, ni lirski simbolizam, ni ekspresionističku diverziju. Ukratko, ništa što bismo znali imenovati. Posrijedi je triptih, od tri različita tona i ideje, koji jedva nudi ikakvu iluziju cjeline, donekle postignutu prije svega zahvaljujući svojeglavoj glumi trojice iskusnih glumaca, koji su uprli, svaki na svoj način, da grade uloge po unutarnjem osjećaju.
Redatelj Mario Kovač nepotrebno sebe ironizira u kazališnoj knjižici navodeći da od prva dva čina drame “čak i osrednji redatelj poput mene bez previše mudrosti može složiti crnohumornu komediju”. Komediju, crnohumornu, Kovač je isporučio eventualno u drugom činu, a u prvom nekakvu praznu “uvodnu” situaciju, koja nije ni blizu komediji. Treći čin pak se nadaje kao zakašnjelo razigrano zataškavanje praznine u prethodna dva.
Osobito iritira očito namjerno plitko postavljena scenografija Miljenka Sekulića. To su tradicionalno kerempuhovski “putne” kulise od platna, letvica i kartona, koje se mogu i na kolima postaviti, a prostor za mizanscen suzuju na deset četvornih metara, ako i toliko. Glavni je redateljev problem, što je, bez obzira na žanr, režiju u ta prva dva čina oslonio na suhi realizam. A u trećem je taj suhi realizam izokrenuo u napadni simbolizam, za koji opet ne znaš je li realan...
Ubrzana svađica
Umjesto kakvog od početka “umjetnog” tona i atmosfere, on prvo donosi malko ubrzanu svađicu glavnih aktera, Don Fabijana, Petra i Marte. Ništa tu nije smiješno, ali i ne može biti na ovaj način. Jer, realno, u tim likovima čuči mrak što će postupno izići iz njih pred gledatelje, pa nema smisla da se glumac ne sprema za kasnije situacije. Da ništa neće izići na smiješno od prve sekunde sugerira, na primjer, Edo Vujić u ulozi trafikanta Petra. On na svoju suprugu Martu upravo reži čim je ugleda i nema u tome ničega smiješnog. I Željko Königsknecht kao Don Fabijan odmah emanira nervoznu žalobnost, što će je kasnije oploditi kao ludilo, i nema vremena za redateljevu komedijsku zamisao. Najteže se snalazi Branka Trlin kao Marta (u Brešanovu filmu ona je sporedan lik), supruga Petrova i bivša ljubavnica Don Fabijanova (čije je dijete abortirala pa ostala neplodna), jer ne zna kako da se izvuče iz nepostavljene uloge. Stoga previše viče i jedina pokušava, da tako kažem, nadglasati radnju. Prvi zauman i zanimljiv ton u predstavu unosi potkraj prvog čina Velimir Čokljat u ulozi Luke, susjeda koji javlja da mu je upravo jedinac poginuo na motoru. Tu već osjetiš da je Luka jedan mahnit a pobožan homonukleus, nimalo smiješan, čak niti crnohumoran. Usput rečeno, Ivan Đuričić kao Don Šimun tek je odviše kruta prikaza, a Anita Matić Delić kao Pacijentica skrojila je energičnu i donekle dirljivu minijaturu.
Prečesta brbljavost
Matišićeva “Svećenikova djeca” zapravo su snoviđenje, flashback, pa se nude zbilja za raznolika čitanja. Mislim da je najbitnije pogoditi taj jedan pseudorealističan, u biti lirski ton, koji se može prikazati i kao sarkazam, i kao bijes, i kao čista freska tuge. Jedino što valja izbjeći jest brbljavost, ovdje prečestu. Ipak, na koncu, predstavu se isplati pogledati zbog ozbiljnosti teme te odlične glume Ede Vujića, Željka Königsknechta i Velimira Čokljata.