KNJIŽEVNA KRITIKA

ALIDA BREMER Obiteljska saga u povijesnom vrtlogu

Pripovjedačica Alida živi u Njemačkoj, kao i autorica romana i ta rastrzanost između germanskog reda i mediteranske razbarušenosti odličan je okvir romana

Premda ponekad mislimo kako smo već pročitali mnoštvo romana koji na mikrouzorku, često u formi obiteljske kronike, progovaraju o povijesnim turbulencijama 20. stoljeća, uvijek se pojavi neki koji tome prilazi iz nove vizure i uvjeri nas kako je upravo to nepresušna tema kojom će se još dugo baviti hrvatska, regionalna i europska književnost. Jednu od novih vizura svakako pruža i prvi roman Alide Bremer, prevoditeljice i promotorice hrvatske književnosti u njemačkom kulturnom prostoru, ali i šire. Nakon što je doista puno učinila za neke druge pisce i putovanje njihovih knjiga u druge jezike, očito je bilo vrijeme da se i sama upiše u autorsku dionicu obje književnosti. Njezin je roman, naime, prvotno napisan i objavljen na njemačkom i doživio je vrlo dinamičnu i pozitivnu recepciju, a nedugo potom evo ga i tamo gdje najdublje pripada, u vrsnom prijevodu Štefice Martić.

„Olivino nasljeđe“ primarno je obiteljska kronika koja prati sudbinu jedne dalmatinske obitelji u vremenskom rasponu od stotinjak godina, fokusirajući se na ženske likove, likove iznimno snažnih žena, onih koje se na starim obiteljskim fotografijama (a takva je autorici i poslužila kao poticaj za pisanje) pojavljuju kao 'žene u crnom'. Godine duge povijesti od njih su činile udovice, majke koje ostaju bez djece, odvodile ih u logore, gurale u ruke podivljalih ideologija i njihovih predstavnika, a obiteljsku povijest punile mračnim mjestima, prazninama i aluzijama izrečenim ispod glasa koje su zamagljivale fragmente naslućenih obiteljskih tajni.

Od atentata na Stjepana Radića

No, postoje trenuci u kojima se tajne moraju i mogu rasvijetliti, a upravo tim putem kreće pripovjedačica Alida, s kojom autoricu vežu snažne autobiografske niti. Nakon što dobije pismo od odvjetnika i krene putem tipičnih hrvatskih administrativnih zavrzlama kako bi uknjižila svoje nasljeđe, maslinik koji je naslijedila od bake, započinje njezina potraga za čvrstim točkama obiteljske priče, korijenima, posredno vlastitim identitetom.

Pripovjedačica Alida živi u Njemačkoj, kao i autorica romana i to istovremeno pripadanje i nepripadanje jednom i drugom svijetu, rastrzanost između germanskog reda i mediteranske razbarušenosti koja je dočekuje ne samo u sređivanju birokratskih poslova, odličan je okvir romana u kojem se naizmjenično čitaju dionice iz prošlosti, priče njezinih predaka (prije svega 'predkinja'), i one iz sadašnjosti u kojoj vodi vlastitu borbu s potrebnom papirologijom, ali i 'slaganjem' romana o svojoj obitelji. U povijesnom dijelu, roman se bazira na velikim događajima i općim mjestima 20. stoljeća, od atentata na Stjepana Radića, dva svjetska rata, partizanskog pokreta, fašističkih logora, kolonizacije u Slavoniji, sve do najnovijeg rata.

Štit od vanjskog svijeta

Pripovjedačicina je obitelj i sve što se s njezinim predstavnicima događalo, vezana uz dalmatinsko partizansko, komunističko i svakako prije svega antifašističko nasljeđe, no u ovome romanu glavnu riječ ne vode ideologije niti dociranja, premda treba uzeti u obzir kako je premijeru imao pred inozemnom publikom, zbog čega su neke stvari možda i predetaljno 'objašnjene' za upućenog domaćeg čitatelja. No, kako je riječ o poziciji od koje kao da se u posljednje vrijeme bježi (jeste li primijetili da obiteljske kronike s povijesnim backgroundom uglavnom pripovijedaju o tragedijama pojedinaca koji su u bivšoj državi bili na 'drugoj strani'?), ništa od toga zapravo i nije suvišno.

Svakako najbolji i 'najliterarniji' dio ovog kompleksnog i vješto isprepletenog romana po mome je sudu treća fabularna dionica, ona koja je vezana uz baku Olivu koja u romanu nema vlastiti glas te su dionice promatračko-meditativne, u njima se miješaju vremenske dimenzije, njezina je pozicija statična, vezana uz otoman s pogledom na vrt, na kojem je nastavila živjeti nakon što je prošla svoj križni put i ponovo se vratila svome domu. Ona je, u majstorski napisanim proznim fragmentima, svojevrsni nijemi korektiv i kontrolor svega onoga što se s obitelji događa i jedan od vrhunski oblikovanih likova koji kroz svoje meditacije čitavom romanu daje novu dimenziju i autentičan okvir.

Premda se temelji na povijesnim činjenicama i iako su sudbine o kojima piše posve u skladu s njihovim poznatim tragičnim točkama, roman Alide Bremer nije mračan, nije od onih koji pokreće ideja o raljama velike povijesti u kojima je sve na neki način besmisleno. Prepoznaje se u njemu jak mediteranski vitalizam i sve nekako dobiva svoju svijetliju nijansu kad otac svoju ljubav prema kćeri iskazuje dalmatinskim specijalitetima i kad snažne emocije (p)ostanu snažni štit od vanjskoga svijeta. Njemački čitatelji možda to nisu razumjeli, ali naši znaju o čemu govorim.

Izdvajamo