Kada je 1872. u Rijeci počela gradnja moderne luke prema zamisli poznatoga francuskog hidrotehnika i graditelja marsejske luke Hilariona Pascala, oživjeli su kamenolomi u okolici grada na Rječini.
Za najveće gradilište u Austro-Ugarskoj Monarhiji glavni izvor kamena bio je Minakov kamenolom, smješten u dubokoj uvali Preluk koja je dotad bila puno poznatija po lovu na tune. Premda se većina materijala odvozila brodovima, u desetljećima koliko su radovi na lučkim objektima trajali, uska obalna cesta kojom su se provlačila tek zaprežna kola zamijenjena je dvjema zavojitim cestama koje su osigurale nesmetanu povezanost Rijeke i Opatije. Jedna je išla uz more, a druga, koja se penje prema Pavlovcu i potom se nastavljala prema Rijeci, naknadno je poslužila i kao tramvajska trasa koja je povezivala željezničku stanicu u Matuljima s Opatijom i Lovranom.
Cestovni prsten koji je nastao oko kamenoloma godinama poslije postao je trkaća staza. Il Circuito del Carnaro, kako su ga nazvale tadašnje talijanske vlasti, 9. srpnja 1939. bio je poprište utrke Talijanskog prvenstva na kojoj je nastupilo osam od 12 prijavljenih vozača, i to svi u bolidima Maseratija. Nakon 25 krugova stazom dugom šest kilometara prvi je ciljem prošao Luigi Villoresi, tvornički vozač Maseratija, vozeći prosječno brže od 127 km/h. Drugo je mjesto pripalo Francu Corteseu koji je devet godina poslije postao prvi vozač koji je upisao pobjedu vozeći Ferrari. Utrka je organizirana uz svesrdnu podršku Benita Mussolinija, diktatora koji je doslovno naredio talijanskim vozačima da umjesto u Francuskoj, gdje se istodobno vozila puno poznatija utrka, nastupe na Preluku. O njezinu je ishodu na svojim stranicama pisao i Herald Tribune i trebala je dobiti nastavak. Pripreme za drugo izdanje zaustavio je rat koji se širio Europom, ali sjeme je palo na plodno tlo i 1. rujna 1946. na Preluku se ponovno vozilo. Prvenstvo Hrvatske 1950. prerasta u međunarodno natjecanje, a 1969. Preluk je upisan u kalendar Svjetskog prvenstva u motociklizmu i u njemu ostaje sve do 1977. kada se vozila posljednja kružna utrka.
Prava sportska groznica
- Prva utrka na našem području održana je puno ranije - podsjeća nas Goran Slavić, autor knjige “Preluk - legenda koja živi”, koja je nedavno ugledala svjetlo dana upravo u čast 80. obljetnice prve utrke na Preluku.
- Ispred gostionice Marijana u centru Matulja 22. rujna 1929. startala je brdska utrka koja je cilj imala ispred Planinarskog doma vojvotkinje od Aoste na Učki. Prema novinskim izvještajima koje sam prikupio, prije utrke u Opatiji je vladala prava sportska groznica. Utrka je privukla brojne natjecatelje iz Italije i Austrije, koji su u svojim snažnim automobilima već okusili slast pobjede na najpoznatijim svjetskim stazama i došli su na novi izazov. Tjedan dana prije održan je međunarodni automobilistički susret, a dva dana uoči utrke i natjecanje u automobilističkoj eleganciji. Svemu je prethodila karavana njemačke automobilističke udruge ADAC u kojoj je bilo 120 automobila. Opatija je tada živjela u punom sjaju, slično onome što se događalo posljednjih godina uoči Velike nagrade na Grobniku - ističe Slavić koji se utrkama zarazio još kao šestogodišnjak kada ga je otac poveo na Preluk.
- U društvu mame i tate 1966. gledao sam subotnje treninge s tribina na startno-ciljnoj ravnini. Tada je pristup za subotnja događanja bio besplatan, i to je bilo to. Otad su tjedni u kojima se na Preluku vozila utrka za mene postali najljepši i najvažniji dani u godini. Kao djeca nismo imali novca za ulaznice i spuštali smo se samo nama poznatim puteljcima koje smo koristili i kada bismo išli u berbu šparoga, izbjegavajući pritom prodavače ulaznica. Ulazili smo u kamp vozača, ponekad i u onaj dio rezerviran za tvorničke momčadi, skupljali slike, potpise i naljepnice, i divili se njihovim motorima. Sve je bilo nekako otvorenije i bliskije, a utrke smo uglavnom gledali na Panorami, s visine odakle je pucao pogled na start i sezao sve do Opatijskog zavoja. Kada bi posljednji vozač prošao Opatijski zavoj i krenuo uzbrdo, trčali smo na drugu stranu kako bismo vidjeli prolaz. Sjedili smo na balama slame potpuno nesvjesni opasnosti, ali uživali smo - priča Slavić.
Biografije vozača
Strast prema utrkama uskoro je dobila novu dimenziju i još kao srednjoškolac Goran je počeo marljivo stvarati arhivu o GP natjecanjima na dva ili četiri kotača diljem svijeta. Dovoljno je reći da u svojoj privatnoj arhivi ima sve brojeve talijanske specijalizirane revije Auto sprint koji su izašli od 1974., ali i brojne knjige i druga izdanja. Motocikli su bili njegova prva ljubav, ali na Preluku se susreo s Formulom Junior, koje su u nekoliko navrata na Preluku vozile utrke neslužbenog svjetskog prvenstva. Bolidi koji su bili preteča današnje Formule 3 okupirali su njegovu pažnju koja je potom prerasla u gorljivo praćenje Formule 1, a svoje bogato znanje svojedobno je pretočio u jedinstvenu knjigu na hrvatskim prostorima - Biografski leksikon u kojemu donosi priču o 900 vozača koji su se do 2003. pojavili u Formuli 1 ili barem pokušali probiti na start jedne od utrka. Paralelno je marljivo skupljao građu o Preluku i utrkama na Kvarneru koje su prethodile. Prošle je godine rezultate svog rada predstavio u prostorijama nekadašnje matuljske osnovne škole, a sadašnjeg Rodoslovnog centra Kastavštine i Liburnije. Izložbom je najavio 80. obljetnicu prve utrke na Preluku i široj javnosti predstavio brojne dosad nepoznate slike i podatke o jedinstvenoj stazi, ali i podsjetio na prve utrke koje su se organizirale ili tek svojim etapama prolazile obroncima Učke i obalama Kvarnerskog zaljeva. Ukazao je na činjenicu da je na Kantridi prije nogometnog stadiona postojala staza koja je postala kolijevka talijanskoga spidveja. Podsjetio je na braću Gina i Oscara Jankovitsa, koji su u svojoj radionici u Rijeci stvorili jedinstvenu Alfu, na Dantea i Luciana Saletnika, oca i sina koji su dijelili strast za utrkama i u čijoj su radionici mnogi izučili mehaničarski zanat, ali prije svega na brojne heroje koji su svoju vještinu na dva ili četiri kotača pokazali na Preluku. Izložba je vrlo brzo pretvorena u knjigu kojom Goran Slavić želi otrgnuti zaboravu slavne godine Prelučke staze.
- Prava je šteta što ne postoji ni najmanji znak da se ovdje nekada vozilo Svjetsko prvenstvo - kaže nam Slavić dok prolazimo uz tribine koje se jedva naziru od gustog grmlja, a nekadašnji kamp uz samo more odavno je zatvoren i nalikuje na pravo smetište. Ni s druge strane ceste kamp nije u funkciji, a njegova sudbina nakon posljednje promjene vlasništva još je nepoznata.
- Ne mogu shvatiti da ne postoji interes ni Rijeke, ni Opatije, ni Županije da se na Preluku napravi nešto. Neki mali muzej ili da se digne barem nekakav spomen na vremena kada se ovdje vozilo Svjetsko prvenstvo i osvajale titule. Siguran sam da bi to bilo interesantno i za turiste koji ovamo dolaze - rezignirano se osvrće Goran Slavić.
- Dugo je ovdje nedaleko od starta, prije sadašnje autobusne stanice, stajao znak na kojem su bili skica staze, osnovni podaci o njoj i natpis Championnat du monde, ali to je nekome smetalo i jednostavno je nestalo preko noći - dodaje.
Premda ne krije razočaranje nezainteresiranošću koju lokalne vlasti pokazuju prema Preluku, Goran nastavlja skupljati i čuvati arhivu koja govori o slavnoj prošlosti staze stiješnjene između mora i stijena, na kojoj su vještinu pokazivali njegovi idoli i uzori generacija koje su pratile utrke. Nastavlja zapisivati sjećanja i doživljaje, pronalaziti nove informacije o vozačima kao što je Talijan Silvio Grassetti koji je na Preluk dolazio i prije GP utrka, o najtrofejnijem motociklistu svih vremena Giacomu Agostiniju, rekorderu Preluka Japancu Takazumi Katayami, malom divu iz Španjolske Ángelu Nietu, Mađaru Jánosu Drapálu koji je pobijedio i velikog Agostinija ili Gilbertu Parlottiju kojeg su zbog blizine Trsta iz kojeg je dolazio mnogi doživljavali kao “našeg” vozača. U svojoj posljednjoj knjizi prikazao je biografije svih svjetskih GP prvaka koji su nastupili na Preluku, ali i nekolicine vozača koji se nikad nisu okrunili titulom, ali su ostavili trag. Govori o utrkama koje su prethodile, o hrvatskim vozačima koji su se okušali s najboljim svjetskim vozačima, ali i ljudima koji su sudjelovali u organizaciji. Priče koje donosi su životne i većim dijelom utemeljene na izravnom susretu.
Umalo je došao i Fangio
- Ljudi, prvenstveno moji sumještani, uvelike mi pomažu u prikupljanju podataka. Nedavno, nakon što je knjiga već izašla, u hrpi papira koja je, umjesto na otpadu, završila u mojim rukama, pronašao sam dopis koji je 1966. organizatorima utrke na Preluku poslao i potpisao veliki Juan Manuel Fangio. Slavni argentinski vozač, koji je osvojio pet naslova svjetskog prvaka Formule 1 i do dolaska Schumachera bio najuspješniji vozač, a za mnoge i najbolji svih vremena, bio je na čelu argentinske momčadi koja je trebala doći na utrku. U dodatnoj korespondenciji vidljivo je da su organizatori bili spremni isplatiti kompenzaciju za dolazak cijele plejade vrhunskih vozača bolida te da je slavni Fangio trebao biti starter i finišer utrke, ali do realizacije u konačnici nije došlo jer je isplata kompenzacije mogla biti izvršena samo u tadašnjim dinarima, što momčadi, nažalost, nije odgovaralo - otkriva nam Slavić koji doma već ima spremnu novu hrpu papira koje tek treba pregledati.
- Kada se Prvenstvo 1978. preselilo na Grobnik, već sam bio punoljetan i aktivno sam se uključio u utrke. Radio sam u mjernoj službi, a posljednje tri godine bio sam voditelj parka vozača. Imao sam priliku još bolje upoznati vozače i pratiti svaku pojedinost. Posjetio sam i nekoliko utrka u Italiji i Austriji, ali Preluk je za mene uvijek ostao nešto posebno. Jedinstvena konfiguracija, nažalost, imala je i previše mana za sport u kojem su motocikli iz godine u godinu bili sve snažniji i brži. Bez zona izlijetanja, pristupnih cesta i nakon nekoliko tragičnih događaja, vrlo brzo je stekla status umanjene verzije staze na otoku Manu i jedne od najopasnijih na svijetu. Bio je to razlog zbog kojega je 1973. nekoliko tvorničkih momčadi bojkotiralo utrku, a nakon 1977., kada su smrtno stradali Ulrich Graf i Giovanni Ziggiotto, Preluk je nakon osam sezona izbačen iz kalendara Svjetskog prvenstva. No, ne bi ga trebali izbaciti iz našeg sjećanja, niti zatrti svaki trag na stazu koja je još uvijek tu - zaključuje Goran Slavić koji se nada kako će knjiga koju je napisao barem malo pomoći u tome da se pronađe način kako obilježiti i gostima koji dolaze na Kvarner pokazati da su na Preluku vozili velikani poput Villoresija, Agostinija i Nieta.
