NOVA KNJIGA HRVATSKE SPISATELJICE

IRENA VRKLJAN Životu u gradu, sjećanjima na prošlost, ali i starosti, posvetila je svoje stihove

    AUTOR:
    • Mirjana Dugandžija

  • OBJAVLJENO:
  • 04.07.2014. u 07:53

Bruno Konjević/CROPIX

Nakon više od 20 objavljenih naslova, pjesama, romana, autobiografske proze, spisateljica, koja već dugo živi u Berlinu, i dalje piše, ostavljajući za sobom bogat opus

Intervjuirala sam Irenu Vrkljan u proljeće 2001. godine; bilo je to povodom Nagrade HAZU za knjigu, prvu žanrovsku, kriminalističku, u njezinu opusu, “Posljednje putovanje u Beč”. Tada je već 30 godina živjela u Berlinu, ondje je najviše i pisala, i odande su u svijet kretali prijevodi njenih knjiga na strane jezike. Upravo su joj tada, u Americi, izišli prijevodi romana “Svila, škare” i “Marina ili o biografiji” i dobili dobre kritike.

Povremeno bi nakratko dolazila u Zagreb, sa suprugom Bennom Meyer- Wehlackom, njemačkim piscem koji je preminuo ove godine u veljači, u svoj tadašnji stan u Klaićevoj ulici. Tu je provodila vrijeme okružena obiteljskim portretima i slikama Stančića, Picelja, Murtića, Stupice, sitnicama iz antikvarijata, svojom zbirkom od 30 pritiskivača za papir iz Zagreba i Beča...

Prve rečenice koje mi je Irena Vrkljan tad rekla, a da je možda nisam ništa ni pitala, bile su: “Grad je moja iskrena biografija. Nemam zavičajne osjećaje u smislu pejsaža, uvijek sam živjela u četverosobnom stanu i voljela grad. Volim život u sobi. Kad bih imala novca, ne bih dopust provodila na plaži, nego u New Yorku, Parizu, Rimu. Volim i Beč s njegovom čangrizavošću, još ga je Freud dobro opisao... Beč između valcera i smrti. Volim stambene zgrade, trgovine, puno ljudi na ulici, vrevu, muzeje, antikvarijate... Kako kaže moj prijatelj Bora Ćosić, to u nama progovara naš građanski sloj koji su devastirali još od 1945...”

Obiteljska povijest

Ja, kao njena intervjuistica, najbolje sam zapamtila ovo - “volim život u sobi”, možda i zato što ga i ja volim, ali tek nakon što sam puno vremena provela vani... bez nadzora.

Zato se nisam ni iznenadila kad sam vidjela da se nova knjiga Irene Vrkljan zove “Koračam kroz sobu”, (Naklada Ljevak). Doduše, taj se naslov odnosi samo na njene nove pjesme otisnute u toj knjizi bastardnoga žanra, koje zapremaju manji dio, a ostalo su kritičarski tekstovi koje su o Ireni Vrkljan napisali Zdravko Zima, Dubravka Oraić Tolić, Andrea Zlatar, Nadežda Čačinović, Sanja Knežević, Lidija Dujić, Jagna Pogačnik... Dokumentarne fotografije, kojih je u knjizi mnogo, komentira Sandra Križić Roban. Urednica je Nives Tomašević.

Tom se prilikom - sobu smo napustile tek kad se smračilo, a poslije sam doznala da Ireni svjetlo izrazito, sve do alergijskih reakcija - smeta, Irena Vrkljan baš se “nije štedjela”, ispričala mi je detalje iz osobne i obiteljske povijesti koje ljudi ponekad zauvijek odnesu u grob...

Obitelj njezine majke je iz Travnika, a u Beč su, ona i sestra, došle 1913. S njima je bila i njihova mama, Irenina baka. No, 1926. Irenina mama je napustila Beč, upoznala Ireninog tatu, a Irena se rodila u Beogradu. Nakon što su došli u Zagreb bečku tetu nisu mnogo viđali.

“Bio je to obiteljski konflikt; jedna je sestra otišla, druga ostala živjeti s majkom, nikad se nije udavala i do smrti je s majkom ostala. Poslije bakine smrti moja se teta jednom javila, imala je već 90 godina, posjetili smo je, živjela je u stanu kakav je bio 1913., punom prašine. Ali to mi se sviđalo. Kad je umrla moja baka, raspremala sam obiteljska pisma, fotografije... Recimo, uvijek sam se zanimala za svog ujaka, njezina brata, koji se sa 18 godina utopio, navodno, slučajno. Uvijek sam se pitala je li to bilo samoubojstvo jer su ga stavili u jednu K. und K. vojnu akademiju, što on nije htio...” rekla mi je Irena.

Mladost u Zagrebu

Ili suhim dokumentima rečeno, izgledalo je to ovako: Irena Vrkljan rodila se u Beogradu 21. kolovoza 1930.; pjesnikinja je, prozaistica - objavila je više od 20 knjiga - radiodramatičarka, esejistica, prevoditeljica... Otac joj je bio trgovački zastupnik iz obitelji porijeklom iz Lovinca. Irena je u Beogradu pohađala dvojezičnu njemačko-srpsku školu. Nakon bombardiranja Beograda s roditeljima i deset godina mlađim sestrama dolazi u Zagreb; gimnaziju završava kod časnih sestara u Savskoj. Zbog očeva posla obitelj se seli u Opatiju, a Irena ostaje u Zagrebu gdje je studirala germanistiku, arheologiju i etnologiju.

Brak s Golobom

Zanimljivo mi je, potpuno otvoreno, opisala svoju obitelj.

“Razgovaralo se o tome kako lijepo jesti, što kupiti, sve bezazleno. ‘Ne pred djetetom’ bila je rečenica moje mladosti. Moj tata je bio životni pesimist i kad sam imala 14 godina pod bor sam dobila samo njegovo pismo, koje je počinjalo rečenicom: Čovjek u životu nema prijatelja, čovjek je u životu potpuno sam. (...) Gnjavio me, morala sam sa 12 godina čitati Dostojevskog i razgovarati o tome s njim. U kući je vladao strah od njega.”

Književni i umjetnički put započela je u “krugovašima” kojima pripada dobno i poetički. U početku je pisala poeziju blisku nadrealistima, a potom se okrenula analitici egzistencije.

Suprug joj je također pjesnik, Zvonimir Golob, za kojeg se udala 1952. godine. Dvije godine kasnije objavila je prvu zbirku pjesama, “Krik je samo tišina”.

Tad upoznaje i svog velikog prijatelja Miljenka Stančića koji joj je, kako kaže, bio važan i zato što se od njega učila slobodi, a u njenoj obitelji vladala su tako kruta pravila “građanska, malograđanska...”

Godine 1966. razvela se od Zvonimira Goloba, a svoj odlazak u Njemačku opisuje u jednoj knjizi ovako: “Odgoju između razmaženosti i zapuštenosti došao je kraj, tom djetinjstvu, propalom braku, prerezala sam pupkovinu, bila sam stara trideset i šest godina. Prašina je pala na praznu sobu u Bulićevoj, susjeda više nije kucala na vrata, slike i knjige su polako sivjele. Otišla sam s jednim kovčegom, i našla se negdje drugdje, prvi put sam bila sasvim sama. Prijatelji koji su stajali na aerodromu mahali su mi mrzovoljno i s nerazumijevanjem.”

Studirajući u Njemačkoj, na berlinskoj Filmskoj akademiji, upoznala je književnika Benna Meyer-Wehlacka.

Potom slijedi duga faza umjetničke inkubacije, nepisanja - dijelom i zbog toga, kako je opisala, što je Benno bio u strašnoj fazi umjetničke blokade. Pomažući njemu, ostavila je svoj rad po strani, i između ostalog i zato je sad svoj već slavni roman “Svila, škare” napisala tek sa 54 godine. Njime je “žensko pismo”, ili autobiografska proza - sporenja o tome traju - ušlo u hrvatsku književnost.

Tabu tema

Irena Vrkljan, pišući i dalje, ostavlja nam bogat opus.

U novim pjesmama Irene Vrkljan, a komentira ih Ana Brnardić, izmjenjuju se dva pjesnička stila, stvarnosni i konfesionalni, pjesme se oslanjaju na momente svakodnevice, društvene i političke događaje, a s druge strane, u znatno većoj mjeri, lirski subjekt nalazi se unutra, i “izvještava” o unutarnjim krajolicima, kaže Brnardić i nastavlja: Sadržajno, pjesme se oslanjaju na još jednu tabu tebu, starost “Starost je možda samo još to/ misli gospođa Bernd/ satajati na balkonu/stajati dugo sve do noći/sve do umiranja. Simbolički, starost je u nagomilaniom predmetima, “knjigama, slikama, ogrlicama, ružu za usne, francuskoj šansoni...” a ono što sputava duh da uzleti su psihički utezi: depresija, nesanica, strah, samoća, gubitak, nemoć...”

Iako pjesnikinja naslućuje nemoć riječi da popravi svijet (pjesma “Čistačica”) i premda su ove pjesme prepunjene osjećajem tjeskobe, gorke svakodnevice i zebnje, zapisuje Brnardić,njihova je špotencija upravo u opiranju neaktivnosti. Usprkos izvanjskom ušutkivanju, ove su pjesme i dalje u potrazi za, kaže Vrljkan, “noćnom stranom bitka, za još tamnijim mjestom pjesme”.

Irena Vrkljan objavila je više od 20 knjiga: pjesama, romana, autobiografske proze. Ante Viculin i ona napravili su više od 70 dokumentarnih filmova o umjetnicima.

Najnovije