ZAGREB - Nisam oklijevala ni sekunde kad me nazvao James Patterson i predložio mi da zajedno napišemo knjigu. Govorimo o piscu koji je prodao više od 200 milijuna primjeraka knjiga i zanimalo me kako njegov um funkcionira - rekla nam je švedska književnica Liza Marklund u telefonskom intervjuu u povodu hrvatskog prijevoda romana “Ubojice s razglednice”, koji je napisala u suradnji s poznatim američkim piscem.
Odluka se pokazala ispravnom. Roman je samo mjesec dana nakon objavljivanja u Švedskoj, u siječnju prošle godine, uvjerljivo zasjeo na prvo mjesto tamošnjih bestseler-lista.
U SAD-u je objavljen osam mjeseci kasnije, 16. kolovoza, a do vrha liste New York Timesa nisu mu bila potrebna ni dva tjedna. Marklund je tako, nakon Stiega Larssona, postala druga švedska autorica kojoj je to pošlo za rukom.
Serijski ubojice
Proces rada, objašnjava, Marklund bio je jednostavan. Patterson je napisao prvi nacrt romana, a onda su na njemu radili nekoliko mjeseci.
Jezična barijera nije predstavljala problem jer su komunicirali na engleskom jeziku, a Marklund je, napominje, dobila odgovor na pitanje kakav je um, preciznije kakav je pisac koji je trilerima u kojima se ne bježi od tematiziranja seksa i nasilje ušao u Guinnessovu knjigu rekorda po broju prodanih primjeraka.
- I James i ja smo već pisali u tandemu s drugim autorom, tako da nam to nije bio posve nov teritorij. No, bilo nam je doista ugodno, zapravo iznenađujuće ugodno. Pretpostavljala sam da je pametan i zabavan, jer je to jasno već iz njegovih romana, ali nisam očekivala da će biti tako skroman i da će uvažiti praktički svaku moju sugestiju.
“Ubojice s razglednice” priča je o paru serijskih ubojica koji krstare europskim gradovima i ubijajaju mlade parove. Ubojstva povezuje samo nekoliko detalja, uključujući razglednicu koja u lokalne novine stiže neposreno prije svakog napada. Jedna od žrtava je i kći američkog detektiva Jacoba Kanona, ubijena sa zaručnikom na odmoru u Rimu. On udružuje snage sa švedskom novinarkom Dessie Larsson. Serijski ubojice omiljena su tema uglavnom američkih pisaca, što je tek jedna od razlika između američke i europske škole.
Različite poetike
Kad su u pitanju skandinavski krimići, u kojima je kritika društva itekako potencirana, razlike su prilično naglašene. Je li bilo problema sa sukobom različitih poetika?
“Ne”, smije se Marklund, “spoj tih dviju škola bio je jedna od ideja romana. Spoj društvene kritike, jasne društvene angažiranosti, koji krasi skandinavsku školu, s tim poprilično ‘nabrijanim’ američkim stilom pisanja trilera. Tako da smo, zapravo, oboje učili tijekom procesa.”
Trideset jezika
Suradnja s Jamesom Pattersonom, naravno, nije ono što je proslavilo švedsku spisateljicu. Liza Marklund, rođena 1962. godine, karijeru je započela kao novinarka, i to baveći se najzahtjevnijim područjem te branše - istraživačkim novinarstvom. Nakon deset godina postala je urednica na televiziji. Novinarstvom se i dalje bavi te piše komentare, vodi različite emisije i radi dokumentarce uglavnom posvećene borbi za prava žene i djece. Angažirana je i kao UNICEF-ova amabasadorica.
No, od novinarstva u užem smislu počela se opraštati kad je 1998. godine objavila prvi roman iz ekraniziranog serijala o novinarki Anniki Bengtzon, koji kod nas objavljuje Algoritam. Liza Marklund ime joj je dala po svojoj kćeri, a prezime je “posudila” od svog omiljenog urednika, a roman je osvojio čitatelje. Danas se, sa 13 milijuna prodanih primjeraka i prijevodima na 30 jezika, Marklund može pohvaliti i titulom najuspješnije skandinavske spisateljice krimića. Upravo je dovršila devetu od planiranih 11 knjiga serijala u kojem rasna novinarka rješava zamršene slučajeve te pokušava preživjeti različite traume u privatnom i poslovnom životu.
Lik Annike, tvrdi Marklund, zamislila je još kad je bila djevojčica.
- S tim likom sam praktički od osme godine, kad sam počela zapisivati priče o pametnoj djevojčice koja rješava različite situacije. Sjećam se kako sam, primjerice, zamišljala kako bi izgledalo da se iznenada pojave policijski automobili i koliko bi ih uspjelo stati u dvorište farme na kojoj sam živjela.
Kompleksan lik
Tijekom vremena izmišljena djevojčica postala je novinarka.
“U trenutku kad sam objavila prvi roman, već sam praktički imala pet gotovih nastavaka. Željela sam da Annike bude kompleksan lik, netko tko utjelovljuje različite mane i vrline. Ambiciozna, pametna žena koja je nježna i brižna majka, ali zna biti odvratna i zločesta prema kolegama. Osoba koja je ponekad i presigurna u poslu, ali je nesigurna u privatnom. Osoba koja često griješi, koja se veže uz krive ljude. Sasvim sigurno Annika nije osoba koju bih oženila, ali svi njezini postupci, pogotovo oni krivi, barem kako ja to vidim, šalju signal i jasnu poruku stvarnim ženama da je u redu griješiti, da ideal ne postoj i da pokušaju barem u nekim segmentima biti poput nje.”
Fikcionalna junakinja koja je proslavila Marklund zaposlena je u tabloidu. Zašto tabloid, a ne, recimo, neke ugledne, angažirane novine?
Radila u tabloidu
“Annika je novinarka jer mi je to bilo blisko. Ne znam kako policija funkcionira, a mislim da ljudi vole čitati o medijima, fascinira ih moć medija i zanima ih naličje industrije. Zašto tabloid? Pa, i sama sam radila u tabloidu i mislim da taj kontekst cijelu priču dodatno zaoštrava. Osim toga, kad se događaju ekstremne situacije, skandali - tabloidi su najbolji.”
Neizbježno pitanje koje se postavlja skandinavskim autorima jest i kako je moguća takva fascinacija zločinom u zemljama koje ostatku svijeta izgledaju kao utopija.
Otvorena mogućnost
“Zbog nekog balansa, podsjećanja na realnost. Na top-listama u Keniji ili zemljama Južne Amerike nećete naći krimiće ili trilere. Zemlje koje imaju problematičnu stvarnost i mladu demokraciju nemaju potrebu za fikcionalizacijom nasilja, imaju ga napretak u stvarnosti. Mislim da se tu negdje krije odgovor na pitanje.”
Planira li novi roman s američkim kolegom s obzirom na to da i jednom i drugom serijali nisu strani?
“Možda, vidjet ćemo. Dosta toga smo ostavili otvorenim, tako da ta mogućnost svakako postoji.”