ZAGREB - Krimić je književni žanr. Tu neprijepornu konstataciju možemo potvrditi ako zavirimo u povijesne knjige (ili povijesni internet) gdje stoji zabilježeno crno na bijelom da prapočetke današnjeg krimića možete naći u djelima Edgara Alana Poea i tri novele o slučajevima pariškog policajca Dupina, nastalih tijekom četrdesetih godina 19. stoljeća. No, čini se da je sve počelo s kalendarom.
Newgate Calendar (1773.), nazvan po poznatom londonskom zatvoru, prikazivao je istinite slučajeve zločina i njihovih počinitelja kao neki oblik senzacionalističkog tabloida, u formi upozoravajućeg uprizorenja što se zbiva s onima s druge strane zakona kada ih dosegne ruka pravde.
Tiskani zločini
Tu možda počinje i fascinacija tiskanim opisima zločina. Dotad, u odsutnosti novovjekih medija, jedini način da vidite zločin i kaznu uživo bio je da dođete na neko smaknuće, što su ljudi s neobičnim guštom činili. Uvijek je dobro kad vješaju nekoga drugog. No, s pojavom kalendara postalo je očito da publika uvijek želi mjesto u prvom redu. Ako ne, onda im barem dajte da čitaju o tome.
Brži od istražitelja
Knjige koje su opisivale stvarne i izmišljene zločine počele su se pojavljivati tijekom 19. stoljeća i prerasle su u književni žanr koji se bavio kriminalcima i ljudima koji ih istražuju.
Najvažnija novost je bio lik policijskog ili privatnog istražitelja koji je u ime društva trebao svoj um suprotstaviti zločinačkom te u tom dvoboju iznijeti pobjedu na svekoliko odobravanje općinstva. I tu u igru ulazi Sherlock Holmes. Nakon njega ništa više nije moglo biti isto. On je postao prototip svakog njuškala nadalje.
Kriminal je tema koja uvijek uzbuđuje poštene, one koji to ne žele prakticirati, ali vrlo rado maštaju ili one koji se poistovjećuju s likovima i čije je poimanje zakona fleksibilnije. Tome, naravno, treba dodati draž istrage u kojoj čitatelj pokušava preduhitriti književnog junaka u detekciji i proniknuti u tajne ponukan tragovima koje mu ostavlja pisac. Nemali značaj rasta popularnosti ove kao i drugih žanrovskih kategorija treba pripisati povećanju slobodnog vremena raspoloživog za čitanje. Toliko o teoriji. A sad na praksu.
U praksi naša svakodnevica obiluje kriminalom, ne trebaju nam Sherloci da detektiramo što se zbiva oko nas. Umjesto da ostanu na stranicama zabavne literature, likovi dostojni profesora Moriartyja zamračuju milijune pred očima javnosti, i to ne otimajući bogatima poput Robina Hooda, nego pljačkajući umirovljenike, đake i sitne porezne obveznike.
Ogledalo stvarnosti
Kladionice i benzinske stanice postale su bankomati za one bez tekućih računa, a jedino su kamatari potpuno ispali iz igre i pokazuju se kao čisti amateri u odnosu na profesionalne dilere švicarskim francima čije legalne bilance pokazuju nevjerojatan porast prihoda, ostvaren dobrim poslovanjem u kriznim godinama koje su eto, baš slučajno, počele krizom tog istog bankarskog sustava.
Da pukneš od smijeha nad ironijom (koja je, eto, isto tako književni izraz koji nam omogućava da se odmaknemo od realnosti, tradicija nam draga još od simpatičnih lupeža tipa Ostapa Bendera).
Nažalost, u našoj stvarnosti nema simpatičnih lupeža, po njih morate ipak otići u knjižaru, iako ćete se iznenaditi koliko su hramovi kulture opustjeli u posljednje vrijeme. Čini se da je stvarnost nadmašila sve što je mašta domišljatih spisatelja krimića mogla iznjedriti. Crna kronika prelila je tintu na bijele stranice novina.
Postoji neka mutna teorija koja tvrdi da krimići potiču čitatelje na razmišljanje o tome da sami počine koje kazneno djelo, analogno teoriji da gledatelji pornića potiču sami sebe na pokoje seksualno djelo. U skladu s tim pomislili biste da je kod nas krimić najprodavaniji žanr. To čak možda i nije netočno, no usudio bih se ustvrditi da oni koji čitaju nisu oni likovi s naslovnih stranica. (NEVEN ANTIČEVIĆ)
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA