Kad je u studenom 2004. preminuo na stubištu svoje stockholmske redakcije, švedski novinar Stieg Larsson imao je u računalu tri dovršena i jedan gotovo dovršen roman onoga što će nakon njegove smrti postati Millennium ciklus. Nakon piščeve smrti, romani su postali svjetske uspješnice i pretvorili skandinavsku krimi produkciju - uključujući i pisce bolje od Larssona - u globalnu modu. U toj priči o uspjehu nedostajao je samo jedan element. Nedostajao je živi autor da je nastavi.
Larsson je - naime - bio mrtav, a četvrti roman trilogije njegova je nevjenčana supruga zaključala, nezadovoljna što nije poštivana pokojnikova oporuka. Nositelji autorskih prava (obitelj i nakladnik) stoga su napravili ono što se u književnom svijetu doživljava kao bezočno, ali je prilično uvriježeno u filmskom. Iskoristili su pravo na brend i likove te dali drugom piscu da napiše novi roman, onako kako vazda novi režiseri prave nastavke “Noći vještica” ili “Terminatora”.
Nezahvalna pozicija
Za autora onoga što bismo filmski nazivali “sequel” odabrali su Davida Lagercrantza, novinara i pisca biografija koji u životu nije napisao ni retka fikcije. Lagercrantz - inače imućni aristokrat i pisac autobiografije Zlatana Ibrahimovića - našao se tako u paradoksalnoj situaciji. Napisao je knjigu za koju je bilo jasno da će se pozlatiti i da je najgora. Istodobno, našao se u situaciji da parazitira na tuđoj baštini, izložen kritikama kolega i Larssonove udovice te usporedbama s “izvornicima”.
Lagercrantzov “Što nas ne ubije” sad je pred nama, a prvo i neizbježno pitanje je dakako: je li četvrti roman dobar kao i prethodni, “originali”? Na to pitanje nije lako odgovoriti, jer za početak ni Larssonov ciklus nije imao jedan standard kvalitete. Prvi Larssonov roman - “Muškarci koji mrze žene” - bio je stvarno izvrstan krimić, roman koji se oslanja na skandinavsku krimi tradiciju (“Crna voda” Kerstin Ekman) te u kojem je komprimirano 50 godina povijesti Švedske.
Ostala dva romana bila su toliko bitno lošija da je teško vjerovati da ih je napisao isti čovjek. Bili su slabije strukturirani, zaplet im je petparački podbadan, a na vidjelo je očitije počela izlaziti i Larssonova najveća mana - shematičnost likova.
Smrt genija
Larsson je - naime - možda privatno bio antifašist, ali njegov karakterološki imaginarij nerijetko je reakcionaran. Njegovi su se likovi dijelili na tri vrste: Pozitivce koji izgledaju i žive kao da su iz IKEA-ina kataloga, Žrtve (žene i djecu), te Zlikovce koji su nerijetko istočni Slaveni, pretili ili fizički deformirani.
Lagercrantzov četvrti roman unosi žanrovski novum tako što počinje gotovo kao neki američki tehno-triler. Na početku romana pratimo Fransa Baldera, informatičkog genija i eksperta za umjetnu inteligenciju, koji se vraća u Švedsku i preuzima skrbništvo nad autističnim sinom Augustom. Balder je blizu revolucionarnih izuma na području AI-ja, izuma koji zanimaju kako hakersku mafiju, tako i američku NSA-u. Balder dobiva od obavještajnih izvora upozorenje da mu prijeti smrt, javlja se na telefon novinaru Blomkvistu i nudi mu novinsku ispovijed. U snježnoj noći Blomkvist stiže do Balderove kuće tek nekoliko minuta nakon što je ovaj ubijen. Ubojica je utekao, a jedini koji ga je vidio je dječak August. August je autističan i nijem, no ima fotografsko pamćenje i frapantno crta. Kad shvate da bi dječak mogao nacrtati ubojstvo, neznani zlikovci pokušavaju ga ukloniti. No tu se - niste iznenađeni - uplete Lisbeth Salander.
Nijansirani likovi
Roman - ukratko - ima dosta sličnosti s prethodnima. Opet su tu paralelne novinska i krim-istraga, opet su predmet seciranja zloporabe demokratskih institucija i represivnog aparata, a finale romana opet donosi ono što je i Larssonu i Lagercrantzu najmilija fantazija: trijumf neovisnih medija nad kapitalizmom, a u ime demokracije. Jedina je razlika što je ulog ovaj put veći: umjesto Švedske, prljav je sad čitav Zapad, a najdublje dno baruštine je - kako priliči postsnowdenovskom svijetu - američka NSA.
Lagercrantz je spretan pripovjedač koji kompetentno žonglira s desetak pripovjednih linija. Sporedni likovi su mu nijansiraniji od Larssonovih, premda i među njima ima onih koji sviraju na jednoj žici. Roman je prepun informacija o kriptiranju, špijunskoj tehnologiji, umjetnoj inteligenciji, matematici i neurologiji, pa se stječe dojam da je pisac odradio “domaći rad”. Slično kao Larsson, Lagercrantz je ponekad doslovan pisac koji ne ostavlja puno bjelina i prostora da čitatelj zaključuje. Obojica ne haju previše za atmosferu i psihologiziranje.
Nategnuti antiklimaks
No, ono što ih najviše razlikuje je žanrovski kod. Larsson je - barem u prvoj i dijelom drugoj knjizi - bio pravi pisac detekcije, koji je knjigu oslanjao na kognitivni proces, zagonetku i odgonetku. “Što nas ne ubije” je kudikamo manje krimić, a više tehno-triler. Sam Blomkvist u romanu je neobično pasivan, a Salander djeluje, ali više kao Lara Croft nego Salander: uglavnom juri, tuče se i puca. Otkriće glavnog zlikovca dogodi se uzgred tijekom jednog intervjua, a kad se dogodi, priču odvodi od političko-obavještajnog konteksta natrag u privatno-obiteljski. To otkriće je - barem meni - ostavilo dojam nategnutog antiklimaksa.
“Sve što nas ubije” je - ukratko - knjiga koja nije dosadna i lako se čita. Ali - riječ je o knjizi koja je prije trivijalno-pustolovni “pulp” nego krimić te koja nastavlja u lošem smislu smjer koji je već postojao u kasnijim i lošijim Larssonovim romanima.