Proza Josipa Novakovića, Daruvarčanina s dugogodišnjom američkom i kanadskom adresom, već niz godina dio je svjetske književne ponude, dapače, njezinog “gornjeg doma”, onog cijenjenog i nagrađivanog. Osim priličnog broja književnih nagrada koje je primio za svoja djela, najviše je svakako odjeknulo finale ugledne nagrade Man Booker International otprije dvije godine, što je više nego značajan podatak u nečijoj književnoj biografiji. Novakovića danas proglašavaju jednim od najboljih suvremenih američkih autora kratke priče, a kako je riječ o piscu koji ne samo što potječe iz “ovih naših krajeva”, već se temama svoje proze vrlo često njima i vraća, logično je da ga trebamo svojatati, čak i više no što smo to do sada činili.
Domaći čitatelj (onaj koji želi čitati na hrvatskom) mogao ga je upoznati zbirkom priča “Grimizne usne”, romanom “Prvi aprila”, zbirkom eseja “Tražeći grob u Clevelandu” te udžbenikom kreativnog pisanja “Radionica pisanja fikcije”. Novaković, naime, i poučava pisanje, što je do sada činio na brojnim svjetskim sveučilištima. Istina, ponešto od njegove proze koju sam čitala i djelovalo mi je malo obilježeno “naputcima” za dobro pisanje kakve možemo pronaći u takvim udžbenicima, što često može djelovati kao kočnica baš kad se pripovijedanje zahukta, ali ta formalna preurednost ipak nije nimalo naudila kvaliteti njegovih priča.
“Požuda” (koju je s engleskog preveo Saša Drach) nosi podnaslov “Priče o ljubavi, ratu i nadi” i tu se doista nema što dodati. Lik iz priče “59. paralela”, inače pisac, svojoj će slučajnoj poznanici u vlaku ovako objasniti o čemu piše: “O Jugoslaviji, o ratovima, o emigrantima, o mjestima koja nestaju”, gotovo kao autorov “glasnogovornik”.
Zanimljivo je da se Novaković nije fokusirao isključivo na rat 90-ih, premda se većina priča njega na neki način tiče, već je vremensku granicu povukao do početka Prvog svjetskog rata, u odličnoj priči “Poštanska marka”, ispovijedi potencijalnog atentatora na prestolonasljednika. No, većina priča na neki način prati ono što se dogodilo poslije nekog od turbulentnih događaja kakvima prošlo stoljeće ionako obiluje, osobito na Novakovićevim rodnim prostorima, pa su likovi često emigranti koji počinju novi život nakon što su iza sebe ostavili onaj prošli i traumu, no taj novi život ujedno ne znači i bolji. U tome novom životu svi se oni moraju suočavati ne samo s uobičajenom nostalgijom, nego i vlastitim avetima prošlosti koje koče povjerenje i emocije već u startu svake novouspostavljene veze s drugim ljudima. Upravo zato tu kao da nema više mjesta za ljubav i prijateljstvo jer se sve promatra kroz dvostruke naočale nepovjerenja.
Dio priča takvih se sudbina dotiče iz druge vizure; likovi koji se suočavaju s istim problemima zapravo i nisu morali otići u daleke i druge zemlje, dapače, mogli su ostati kod kuće, ali se odjednom osjetiti strancem zbog svoje nacionalnosti ili igrom slučaja postati krivcem za ubojstva u ratnom vihoru. U Novakovićevim pričama žrtve su svih nacionalnosti, i krivci isto tako, ne zanimaju njega u svemu tome politika i ideološki predznaci, već pojedinačne sudbine, tragične i tragikomične, privatne i male, ali potaknute onom javnom i velikom pričom. Poput sudbine majke koja će pristati na ucjenu i žrtvu kako bi spasila sina od regrutacije i odlaska u rat, nakon što je već u njemu izgubila supruga ili pak dječaka u “Pršiću”, jednoj od najsnažnijih priča zbirke, koji će u podmukloj i naelektriziranoj (pred)ratnoj atmosferi načiniti nevjerojatan korak kako bi se osvetio svima koji su ga fizički i emotivno maltretirali u miru. Po količini tragičnosti i nemogućnosti izlaza takve priče snagom svakako nadmašuju one (također dobre) u kojima je lik pisac, a tematika mirnodopska, često s erotskim nabojem.
Sve priče posjeduju sve ono što dobra kratka priča treba imati, u rasponu od odličnog odabira teme koja se besprijekorno kratkopričaški kondenzira, vrlo pomno odabranih likova, kompozicije, dinamike, sve do završne eksplicitne ili implicitne poante. Novaković doista piše onako kako dobri pisci pišu, a njegova je prednost pred svjetskim kolegama upravo ta što mu veza sa starom domovinom jednostavno nudi pregršt tema kojima prilazi distanciranije i s manje emocija nego što to čine domaći pripovjedači. Ono što me povremeno znalo zasmetati taj je osjećaj kako nam je sve protumačeno kao strancima, u čemu onda ima previše objašnjavalačkih gesti, čak i stereotipa, no to je ustupak koji moramo platiti u toj obrnutoj perspektivi - mi smo sada strani čitatelji koji u prijevodu čitaju o “svojim” temama.
