Ivana Peruško, viša asistentica s Katedri za rusku književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu i selektorica nastupa suvremene ruske književnosti na Pulskom sajmu knjiga, svojedobno je rekla: “Postoje tri iznimno jake ženske autorice, apsolutne vladarice ruske suvremene scene. To su Ljudmila Petruševskaja, koju je New York Times proglasio najvećim ruskim živućim autorom, Tatjana Tolstaja i Ljudmila Ulickaja”. Petruševska, za razliku od potonje dvije autorice, u Pulu nije došla, ali je nekoliko mjeseci kasnije u prijevodu Igora Buljana i izdanju Naklade Ljevak izašao njezin kratki roman “Vrijeme noć”.
Od izlaska 1992. - roman koji je, po sudu kritike, otvorio novo poglavlje ženskog pisma u ruskoj književnosti - preveden je na više od 30 jezika, a poljski prijevod ušao je i u prošlogodišnji finale nagrade Angelus. Petruševska je počela pisati sredinom 60-ih. Prvo djelo objavila je 1972., da bi uslijedila gotovo 10-godišnja nametnuta šutnja. Ovdašnjoj publici, pak, mogla bi biti poznata i kao scenaristica “Bajke nad bajkama” Jurija Norštejna koji je na Animafestu 1980. osvojio glavnu nagradu, a koji slovi za jedan od najboljih umjetničkih animiranih filmova. Spisateljica je puno pažnje privukla i kad je u kasnim šezdesetima počela pjevačku karijeru.
Radnja romana “Vrijeme noć” je sljedeća: nakon smrti pjesnikinje Ane Adrianovne njezina obitelj pronalazi dnevnik u kojem piše priču svog života. A to je život intelektualke koja jedva preživljava u postsovjetskoj Moskvi, život majke dvoje djece - promiskuitetne kćeri koja neprestano ostaje trudna iako nije u stanju skrbiti za svoju djecu i sina delinkventa.
Također, tu je i priča o njezinom odnosu s psihički potpuno rastrojenom majkom. - Katkad mi je bilo neizdrživo pisati, kao da sam predskazivala budućnost s vlastitom mamom. Imale smo vrlo zamršen odnos, ludo je voljela najstarijeg unuka i nije podnosila moga muža, nije mu vjerovala. Kad sam bolesnu majku dovela k sebi i dok su joj se zglobovi postupno ukrućivali, paraliziranu ju je njegovala cijela obitelj, pa tako i moj divni muž, i svi smo je voljeli kao djetešce - kaže autorica, čije je odgovore prevodio Igor Buljan.
Koje su vas reakcije na najviše iznenadile?
- Roman je prvo izašao u Njemačkoj, i to bez uvodnog pasusa, gdje kći govori “iza mame su ostali rukopisi”. Svi su Nijemci shvatili kao da je to moja vlastita priča. Čak je došla filmska ekipa snimati moj nesretni život - zanimalo ih je kako je ondje, u ruskom zatvoru. Ugledali su veliki stan kraj parka, cvijeće, slike, pijanino, najmlađu kćer, čupavu mačku i muža, njih su odmah udaljili i snimili film o mome životu povezanom sa zatvorima i alkoholičarima. Stoga sam za izdanje na ruskom jeziku dopisala taj prvi pasus - o tome kako me nazvala nepoznata žena i zamolila da pročitam zapise njezine pokojne majke. I više nitko u Rusiji nije mislio da je to autobiografija.
“Moje priče su ogledalo. Ljudi se vide u njima. Ako vide zlo, znači da su zli. Ako vide dobro, znači da su dobri”, izjavili ste jednom. Zbilja je tako jednostavno?
- Bilo je to iznenadno otkriće. Jedna priča, “Violina”, kod mnogih je izazvala šok: kakva odvratna priča o lažljivici. Odbijali su je objaviti. Radilo se o trudnoj djevojci koja se onesvijestila na ulici - ili je to inscenirala kako bi dospjela u bolnicu, jer nije imala gdje živjeti i što jesti - pa je lagala liječnicima i cimericama da je violinistica i udana. Priča je tako i počinjala: “Lagala je, lagala je neobuzdano.” Dala sam je jednoj ženi, koja je sanjala o tome da rodi, da je pročita. Vratila mi je priču u suzama. Sve je razumjela.
Kako ste se osjećali kad su vaši rukopisi čekali neobjavljeni po izdavačkm kućama? Može li pisac postojati a da ne bude objavljen?
- Pa Kafka je živio gotovo bez čitatelja - i ja sam imala uski krug poznanika. Moje priče i drame naveliko su išle iz ruke u ruku. Pretipkavali su ih. Tada sam bila podzemna i zabranjena zvijezda. Na mojim nastupima dvorane su bile dupkom pune.
Kakav je osjećaj kad vas uspoređuju s Čehovim, s kim biste voljeli da vas uspoređuju?
- Bilo je vrlo smiješno kad sam prije deset godina putovala Amerikom i držala predavanja pa stigla na nastup na jedan američki koledž, a ondje je visio plakat s Čehovljevim portretom i mojim imenom. Rekli su da nisu imali moju fotografiju, a znaju da sam ja Čehov u suknji. A Čehova znam gotovo napamet, zato ga ne čitam ponovno. Volim prve četiri knjige, smiješne male priče. I njegove kratke drame, remek-djela, vrhunce razgovornog jezika. Sve drugo manje mi se sviđa. Jednom sam sanjala da se uspinjem na veliki drveni tavan, ondje je menza, a jedino slobodno mjesto je gdje sjede Tolstoj, Bunjin i pjesnik Tvardovski, glavni urednik časopisa Novyj mir. Tolstoj i Bunjin bili su vidljivo nezadovoljni, ali Tvardovski je rekao “ona je svoja”. Nije me objavljivao, nije mogao u ono vrijeme. I naravno, u snu sam shvaćala da se to događa na onom svijetu. Ali sjela sam na svoje mjesto. A pod čijim sam utjecajem bila? Isprva su to bili Proust i Thomas Mann i ruski pisci 30-ih koji su smatrali da čitatelja treba zapanjiti usporedbama, pokazati raskoš jezika. Nabokov je utjelovljeni ideal takvoga načina pisanja, ali tada je u Rusiji bio zabranjen. No svi ti pokušaji lijepog pisanja sačuvali su se samo do prve priče “Takva djevojka”. Napisala sam je vrlo jednostavno, bez dugih rečenica, bez dijaloga i ukrašavanja. Strašno kao u životu. Ta je priča išla iz ruke u ruku, znali su za nju, ali objavljena je tek 20 godina poslije… Priča o djevojci koju je silovao otac pa je pobjegla od kuće, završila u rukama loših ljudi i postala prostitutka. Nadam se da kao spisateljica ni na koga ne sličim. Ali kažu da sam odgojila, bez svoje volje, cijeli niz dobrih ruskih spisateljica.
“Bajka nad bajkama” osvojila je Grand Prix na Animafestu u Zagrebu. Sjećate se tog razdoblja?
- Film je zabranilo sovjetsko Ministarstvo kinematografije na pola godine, htjeli su ga skratiti. Ali držali smo se, nismo išli ni na kakve ustupke. Rekla sam Juri: “Taj će film biti u svjetskim muzejima, isključi telefon.” A potom su Juri dali državnu nagradu za tri prethodna filma, pa su pustili “Bajku nad bajkama”. Pa je otišao u Zagreb i na mnoge druge festivale. I filmski su ga kritičari proglasili najboljim filmom svih vremena i naroda.
Kako je bilo surađivati s Norštejnom?
- O, Jurij Norštejn i ja isprva smo se mjesec dana šetali parkom - ja s kolicima, s tromjesečnim sinom, razgovarali, pripovijedali jedno drugomu priče. A potom je Jura počeo snimati i pokazivao mi svaki novi djelić. I sin mi je u filmu, pojavio se na kraju u obliku lista sa stihovima koji se pretvara u novorođenče. Bilo je vrlo zanimljivo raditi s njim. Svaka nova epizoda u meni je izazivala šok: govorilo bismo jedno, a on bi napravio nešto sasvim drugo. “Odakle ti to?”, “Sjećaš se”, odgovorio bi, “pričala si mi što si vidjela u metrou.” Bio je to niz remek-djela. Milimetri genijalnih kadrova… Nakon “Bajke nad bajkama” predložio mi je da napišem scenarij prema Gogoljevoj “Kabanici”. Norštejn je snimio 17 minuta, ali potom su ga zli pretpostavljeni otjerali iz studija, ostao je bez posla, i tek nekoliko godina poslije njemu, svjetskoj znamenitosti, dali su prostoriju za radionicu. Zasad film “Kabanica” nije dovršen, snimljeno je dvadesetak minuta. Ali to je remek-djelo.