Multitalentirana - bila je riječ koja se najčešće čula kad je na ovogodišnjem pulskom sajmu knjiga bilo riječi o Ljudmili Petruševskoj, ruskoj spisateljici, autorici scenarija, autorici animiranih filmova, osnivačici kabarea i pjevačici... A svi oni koji su o njoj na neki način ovisili, organizatori, novinari... moraju tome dodati i “hirovita”, jer žena s toliko osebujnih ideja koje se kose sa zamislima svih drugih teško se nalazi. Mijenjali smo vrijeme intervjua, jer je postojala opasnost da se ne pojavi. Odustali smo od pitanja o politici, Putinu... jer je postajala opasnost da prekine intervju. I Sajam i novinari odustali su od fotografije, jer se nije željela fotografirati - postojala je opasnost da se naljuti.
Ljetovanje u Rovinju
Njene su knjige prevedene na više od 30 jezika - na hrvatski zasad samo jedna, ali vjerojatno najvažnija “Vrijeme noć”; početak njenog opusa seže u 60-e godine prošlog stoljeća (zatim je deset godina bila zabranjena autorica) i nastavlja se - donoseći joj najprestižnije nagrade, uključujući i “Frijumf”, rusku nagradu za životno djelo i Državnu nagradu Ruske Federacije - sve do danas, potvrđujući njen status majstorice trilera i kratkih priča. Prije nekoliko godina osnovala je vlastiti kabare.
Kako se osjećate u Puli, koja vam i nije sasvim nepoznata- no, sada u svojstvu zvijezde Sajma knjiga?
- Doista, u Puli sam peti put, iako dosad samo izletnički. Kad sam ljetovala u Rovinju, dolazila sam u Pulu. A na književne festivale i čitanja idem često, to je dio života, ništa posebno.
U nas je upravo preveden vaš roman ‘Vrijeme noć, odličan, potresan i tužan. Možete li nam odati nešto iz vaše književne radionice, kako je knjiga nastajala.
- Dvije žene ispričale su mi svoje životne priče, i ja sam prema njima napisala roman. Njihovi sinovi su došli iz zatvora - to je bila jako mučna priča.
Iako se na promociji čulo da vašom književnošću dominira apsurd, meni se čini da knjigom ‘Vrijeme noć’, iako mučnom, dominira ljubav. Ima li u tome nešto autobiografsko?
- Radi se o ljubavi vrlo uobičajenoj, majke prema djetetu, bake prema unuku koja se ne može usporediti s ljubavlju prema drugom spolu. To je kao Werther i Goethe... ali u mom slučaju patnje starog Werthera u ženskom liku.
Ljubavna tematika
Na hrvatskom možemo čitati samo jednu vašu knjigu, na srpskom priče, kako biste nam približili ostatak vašeg opusa? O čemu pišete?
- O ljubavi. Svim vrstama ljubavi. Ima jedna priča o lezbijskoj ljubavi. O zabranjenoj ljubavi i ljubavi prema sebi. Kad čovjek ne voli nikoga osim sebe i na sve je druge ljut... Jedna priča govori o zrelom čovjeku koji se zaljubio u 12-godišnju djevojčicu, nešto kao Lolita. Volim slušati ljude kad mi pričaju, a ljudi mi rado pričaju o svom životu. Praktički ništa ne izmišljam, osim nekoliko fantastičnih i mističnih priča o onostranosti, na primjer knjiga ‘Gdje sam bila’, ili knjiga koja je izašla u Veneciji, ‘Bila jednom jedna žena, koja je željela ubiti susjedino dijete’. Ta knjiga je u New Yorku bila bestseler i dobila je svjetsku nagradu za fantastičnu prozu. Možda će to biti sljedeća knjiga koja će se ovdje objaviti, a već je objavljena u raznim zemljama.
Što vam je najvažnije postići književnim djelom?
- Ne znam. Čovjek piše zato što ne može ne pisati. Kao trudna žena koja jednostavno mora roditi, inače će umrijeti.
Kakva je danas ruska književnost?
- A, ne, ne, ne, o tome nećemo pričati, ne želim nikoga uvrijediti.
Vaša knjiga ‘Vrijeme noć’ događa se u sovjetskoj Moskvi, a uvjeti u kojima ljudi žive mogli bi se nazvati socijalnim hororom, na rubu gladi. A danas, 20 godina nakon pada Zida, kako se živi u Moskvi?
- Spremamo se za katastrofu, humanitarnu katastrofu. Već sad su cijene jako porasle, starci ne dobivaju penzije, lijekovi su poskupjeli za 150 posto, bolesnicima i starcima je jako teško, a sad će porasti cijene stanarina. Pošto sam ja već preživjela glad, ja znam kako to izgleda, ali pitam se kako će se to odraziti na generacije koje dolaze. Vodi se rat protiv našeg čelništva, a gladovat će obični ljudi. To je treći svjetski rat.
Veliki crni šešir
Imate vrlo upečatljiv imidž, veliki crni šešir, crnu pelerinu, crno krzno... Zašto, kad ste se počeli tako odijevati?
- Do toga je došlo sasvim slučajno, u Münchenu, jedan moj tekst je tamo izveden s velikim uspjehom, i moja prevoditeljica je bila ljuta na ostale prevoditelje jer su rekli da je moj prijevod loš. Prevoditelji među sobom ratuju, kad je netko uspješan onda svi govore protiv njega, a uspjeh je bio ogroman, ljudi su toptali nogama, nisu samo pljeskali. Rekla sam joj: gle, Maša, kakav uspjeh, da je prijevod loš, ne bi bio takav odaziv... jednostavno su ti zavidni. Bila je tako loše raspoložena da sam joj rekla: hajde, idem ti kupiti šešir. Otišli smo u trgovini, ja sam joj počela stavljati šešire na glavu, ona je govorila, ne, ne, i odjednom je stavila šešir meni na glavu. I odjednom ga više nisam skidala s glave. Nakon toga je u Münchenu bilo veliko primanje, došla sam sa šeširom, i svi su počeli pljeskati. Imam dojam da kad nosim šešir ljudi na mene gledaju s drukčijim emocijama, da ih to veseli.
STRAST ZA GLAZBOM ‘Sve je počelo jednim mojim tekstom za tango muziku’
• Kad ste počeli sa svojim kabareom?
- Prije sedam ili osam godina, smiješna priča... ja sam dramaturg, pisac, glumci i redatelji su moji prijatelji. Imamo kazališnu družbu koja se sastaje jednom godišnje, u kojoj pjeva i Ala Pugačova. Svatko nastupa s nečim svojim - mi to nazivamo ‘kupusara’. To nije za ljude sa strane... Napisala sam tekst na tango muziku. Rekli su da je moram otpjevati. Godinu dana sam odbijala izaći na scenu, a onda su me praktički na nju izgurali, a taj tango je za vrlo visok glas, počela sam pištati i glas mi je drhtao, vidjela sam da su ljudi skočili, imali su dojam da je to neka stara ploča koja škripi, iz 40-ih godina. Idući dan me nazvao poznati filmski redatelj i rekao da me želi snimiti u ulozi harmonikašice na ulici. Ali, nije mi to baš sjelo. Sljedeći put su me pozvali da nastupim na danu šansona, i uspjela sam otpjevati nekoliko francuskih pjesama, pratila me djevojka na klavijaturama. Bio mi je to prvi koncert i vidjela sam da su ljudi počeli pjevati, njihati se... i nakon nekog vremena imala sam svoj orkestar.
• Što je na vašem repertoaru?
- Počela sam nastupati kao pjevačica, ali imala sam mali repertoar. Tad sam odlučila da ću pjevati najbolje pjesme 20. stoljeća, tzv. evergreene, i repertoar klasičnih šansonjera, Edith Piaf, Charlesa Aznavoura, Yvesa Montanda, na svoj vlastiti tekst, jer mi se nisu sviđali prijevodi tih tekstova na ruski. Počela sam pjevati engleske, francuske, njemačke pjesme na svoje tekstove.