NOVI ROMAN

ULOMAK 'Skriveno' Dine Milinovića je povijesno-kriminalistički panoptikum

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 17.03.2014. u 14:36

Roman 'Skriveno' Dine Milinovića govori o neminovnom gubitku vjere, ideala, ali i o beskonačnosti ljudskog nastojanja da svijet bude bolji, koliko god su za to, nerijetko, ulog i cijena pojedinačni ljudski životi. Povodi i slučajnosti — krađa grimiznog plašta u Splitu 356. godine, dolazak carskog istražitelja i traženje glasovitog zapisa sa suđenja Isusu Kristu — isprepliću se s događajima iz gotovo mitske hrvatske 1971. godine i vode do sadašnjosti. Predstavljamo ulomak iz romana

I. Državni neprijatelj

Došli su pred zoru. Njih dvojica, u crnim kožnim jaknama. Pokucali su tiho, gotovo sramežljivo i strpljivo pričekali da otvorim vrata. Obišli su stan, prebirali po mojim stvarima poput dobrih prijatelja koji su navikli dijeliti sve i s veseljem očekuju da će otkriti neku malu tajnu koju je jedan od njih pokušao sakriti od ostalih.

Provjerili su knjige na policama, ladice i ormar pregledali temeljito i bez žurbe, ali umjesto da razbacaju stvari i iza sebe ostave očekivani nered, gotovo uredno su ih odložili na stranu. Onda su se pospano izvalili na sofi, zapalili cigaretu i nastavili opušteno čavrljati dok sam se ja spremao. Nisam prosvjedovao, nisam pitao za razloge.

Bilo je pitanje vremena kada će se pojaviti. Susjedi su namirisali smrad što se počeo širiti na stubište i pozvali miliciju. Ili je netko čuo tetino zapomaganje. A možda se starica nekako dokopala telefona, no to je ipak bilo najmanje vjerojatno. Tako sam razmišljao.

Ali stvari nisu nikada kakvima se čine. Dežurni istražitelj u Stanici javne sigurnosti u Petrinjskoj brzo me je podsjetio na to.

– Već si odslužio četiri godine u Gradiški – ustvrdio je – i nisi se naučio pameti. Koliko ti treba? Nemaš ništa reći?

– Kako je stara? – upitao sam.

Nagnuo je glavu i sumnjičavo me pogledao. Bio je mlad. Tridesetak godina, možda koju više. Pravilnog, čvrstog lica i – protiv volje sam morao priznati – inteligentnih očiju. Režim je u međuvremenu odgojio novu generaciju pasa čuvara koji ne laju, ali čiji ugriz sigurno ništa manje ne boli.

– Gluma te neće spasiti – rekao je samouvjereno i dohvatio žutu mapu s vrha gomile papira na stolu. Odmjerenim i sigurnim pokretima, kao igrač koji zna da njegova karta pobjeđuje, izvukao je nekoliko crno-bijelih fotografija i bacio ih pred mene na stol. – Imam dovoljno dokaza da si itekako uračunljiv.

Na trenutak sam pomislio da su me doveli u krivu sobu. No onda sam prepoznao svoje lice na fotografijama: u razgovoru s M. T.-om pod mirogojskim arkadama; s M. T.-om za stolom u Fortuni; M. T. koji pokroviteljski drži ruku na mome ramenu i smije se od uha do uha, dok ja grlim kalašnjikov... Na taj prizor morao sam se i sâm nasmijati, kao da su na fotografijama nedužne igre iz djetinjstva na koje sam davno zaboravio.

– Tebi je to smiješno? – ozbiljnog lica upitao je istražitelj. – Kalašnjikov, eksploziv, bombe... Što si mislio? Rušiti poredak? Kako stvari stoje, ne gine ti pet-šest godina. Imao je pravo. Nije mi bilo do smijeha, ali ne iz razloga o kojem je on govorio. Nisam razmišljao o inkriminirajućim fotografijama niti o Marinku Topiću i glupavoj zamci u koju sam se dao uloviti. Po glavi mi se vrtjela samo jedna misao: nitko od susjeda nije ništa čuo niti namirisao, nitko nije ništa prijavio. Nećak je i dalje ležao tamo gdje sam ga pred neki dan ostavio. Pomisao na mrtvaca koji je u međuvremenu počeo trunuti i zaudarati tjerala me je na povraćanje. A teta? Bez nekoga tko bi se o njoj brinuo, niti ona neće dugo izdržati.

– Sve priznajem – rekao sam, gotovo molećivo. – Samo vas molim da provjerite stan u Prilazu. Mislim da sam ubio čovjeka.

Sa zanimanjem me promatrao nekoliko trenutaka, a onda pozvao stražara i poslao me natrag u ćeliju. Bila je mirna noć, bez lupanja vratima, bez vike, psovki i uobičajenih noćnih aktivnosti u zatvoru. Samo pucketanje struje u žicama i šum vode kroz cijevi u zidovima. Sjedio sam na krevetu i zurio u mrak. Razmišljao sam o vidjelici i starom rukopisu, o neobičnim stvarima koje su se dogodile proteklih dana, o tome što znači proživjeti život u ovoj dolini suza, kojom najčešće prolazimo zatvoreni u sebe, slijepi za druge, baš kao putujući vitez sa stare grafike koju mi je jednom davno poklonio profesor. Je li naslutio da je ta slika simbolička karta moga putovanja? Imamo li svi unaprijed zacrtanu stazu, na kojoj se ništa neće promijeniti koliko god se mi trudili? Dovoljno je zatvoriti oči i već smo na drugoj strani života, rekao bi Céline.

Meni je još lakše, ja moram zatvoriti samo jedno...

Još malo i ponoć, a sutra petak, 13. prosinca. Tisuću devetsto osamdeset i šesta nije mogla završiti na gori način.

**

Prilaz JNA, petnaest godina ranije. Predvečerje. Hladno je i magla se spustila na grad, omata se oko uličnih lampi čija svjetlost djeluje slabašno i daleko, nemoćna da probije gustu koprenu koja ih obavija poput paučine. Prolaznici su rijetki, a i ti hitaju da se što prije uklone s ulica. Tek tu i tamo projuri pokoji automobil. U zraku, u magli kao da je prisutno zloslutno iščekivanje.

Profesor i ja hodamo šutke, pod dojmom neobičnog završetka spiritističke seanse kojoj smo upravo prisustvovali. Gospođa S., kako je umjetničko ime naše gatare, onesvijestila se! Odjednom je zašutjela, ukočila se kao da je progutala metlu, i naposljetku još i zakolutala očima. Isprva sam mislio da je posrijedi trik, jedan od onih kakvima se profesionalci – Gospođa S. to je svakako bila – koriste u poslu da bi impresionirali lakovjerne mušterije i lakše im izvukli novce. No tada joj je iz nosa potekla krv, počela se nekontrolirano tresti i skliznula bi sa stolice i tresnula o pod da nisam priskočio i pridržao ju. U sobu je utrčao i njezin nećak, visok, mršav mladić duge, neuredne kose, u trapericama i pohabanim papučama, pa smo ju zajedno podigli i posjeli u naslonjač.

Profesor se nasmrt preplašio, stajao je nepomično i promatrao nas s glupavim izrazom na licu. Nećak, međutim, nije bio odveć zabrinut; tetu su vizije uvijek iscrpljivale, stari Grci to su nazivali ludilo bogova, rekao je. Ali za razliku od Pitije, koja je udisala sumporne pare, teta ne udiše ništa jače od škije, glasno se nasmijao. Zbunjeni, pokupili smo rukopis, na brzinu platili i žurno napustili vidjeličin stan.

– Žao mi je – rekao sam, ponajviše da bih prekinuo neugodnu tišinu koja nas je okružila, zajedno s maglom. Zapravo mi je bilo drago, profesor je dobio što je tražio. Toliko se toga zbivalo oko nas, čitavi svjetovi pucali su po šavovima, ali umjesto da budemo dio budućnosti u nastajanju, mi smo promicali mračnom ulicom kao usamljene sjene, Danteovi prokletnici osuđeni da nikada ne budu na pravom mjestu u pravo vrijeme.

– Ne shvaćam – napokon je progovorio profesor i odlučio se zaustaviti nasred pješačkog prijelaza. – Herak, vama doista ništa nije bilo čudno?

– Što bi mi bilo čudno? – moram biti strpljiv, pomislio sam gurajući ga s ceste. – Potrošili ste lijepe pare! Povrh svega, kladio bih se da nas je njezin nećak prevario!

– Čuli ste isto što i ja. Zar mislite da je Gospođa S. izmislila sve što nam je ispričala? Veliku rijeku u pustinjskoj zemlji? Oklopljene konjanike? Brončanog orla i grimizni plašt? To bi značilo da je danima proučavala povijest kako bi nas obmanula, sve to za dvadeset tisuća dinara?! – rekao je profesor i upro prstom u smjeru odakle smo došli.

– Pa, zar je to malo? – uskliknuo sam i bespomoćno raširio ruke. – To je više od moje asistentske plaće! Profesore, ne vjerujete valjda u babe gatare?

Ponajmanje u Gospođu S. Jedan pogled na nju bio mi je više nego dovoljan. Dočekala nas je odjevena u jednostavan, crvenkast kućni ogrtač prošaran cvjetnim uzorkom. Niska, sitna ženica od oko šezdeset godina, s neobičnim tuljcem od smeđe kose na glavi, skupljene u punđu i učvršćene mrežicom. O vratu, na tankom srebrnom lančiću, visjele su joj male kartaške naočale. Bilo ju je lako zamisliti u društvu njenih vršnjakinja, zabavljenih gatanjem iz šalice kave, igranjem kanaste i ogovaranjem prijateljica.

Umjesto pećine pune šišmiševih krila, žabljih krakova i standardnog vještičjeg asortimana koji se u mašti vezuju uz babe gatare, stan u Prilazu bio je uredan i udoban građanski stan, kakav bi čovjek poželio u starosti. U jednom kutu sobe stajao je televizor, ispred njega naslonjač i podna lampa na tankoj, visokoj nozi s nezgrapno velikim sjenilom; nasuprot, u drugom kutu, bila je velika staklena vitrina s porculanskim figuricama i čašama. Po zidovima su visjeli gobleni i umjetničke slike različitih formata, tehnika i sadržaja, bez posebnog reda, odajući pomalo zbrkan ukus vlasnice. Povrh svega toga, na sredini stropa, točno nad stolom za kojim su sjedili, visio je veliki drveni luster, monstruozna i prijeteća instalacija s dvadesetak žarulja koje su sve bile upaljene kao da je, protivno uvriježenom mišljenju, za proricanje budućnosti neophodna svjetlost, a ne mrak.

– Što vam je to uopće trebalo? Pa vi ste najveći stručnjak za stare hrvatske rukopise, vi najbolje znate je li to Marulić ili nije! Zašto ga jednostavno ne objavite?

Nije odgovorio, samo je šutke produžio dalje, pogleda uprtog u tlo. Na njegovu mjestu i ja bih se sramio! Uvijek sam mislio kako su sve te priče, gatanje iz kave i slično, namijenjene lakovjernima i naivnima, a sada sam s čuđenjem konstatirao da je i profesor jedan od njih. Iz Prilaza smo skrenuli u Medulićevu i uputili se prema Ilici. Na trenutak sam pomislio da sam maloprije možda bio odveć grub, čak sam bio spreman dopustiti mogućnost da je nekim, posebno nadarenim ljudima moguće putovati kroz vrijeme.

Sličnih paranormalnih iskustava bilo je oduvijek, od Delfijskog proročišta do Lourdesa i Fatime; tko bi se usudio reći da je sve to samo iluzija ili obična prijevara?! Ali čak i da je kojim čudom doista tako, da je smiješna stara penzionerka u kućnoj haljini na cvjetiće doista pravi medij, tko bi mogao provjeriti njezine riječi? Naši kolege povjesničari? Smijali bi se kada bismo im rekli za eksperiment s nadnaravnim! Profesor bi se možda i izvukao, s obzirom na reputaciju i godine, ali moja znanstvena karijera bila bi gotova prije nego je i započela! Ne, tu priču treba zaboraviti, što prije! Nije to neki jeftini roman u kojemu je dopušteno izmišljati i konfabulirati kako kome padne na pamet! Uostalom, oko nas se stvarala povijest i ta misao potaknula me je da iz džepa kaputa izvučem novi broj Hrvatskog tjednika.

– Profesore, jeste li pročitali Gotovčev uvodnik u novom Tjedniku, njegovu kritiku prijedloga promjene Ustava? Na to ne smijemo pristati, to bi značilo da nismo gospodari u vlastitoj kući, zar ne... Profesore?

**

Dino Milinović, rođen 1959. u Zagrebu, gdje je završio Klasičnu gimnaziju i diplomirao arheologiju i povijest umjetnosti. Magistrirao na Sorboni u Parizu, a doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1991. do 2001. radio u državnoj upravi, kao tajnik Hrvatske komisije za suradnju s UNESCO-om i savjetnik za kulturu u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Francuskoj. Od 2001. predaje na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Osim Zagreba, živio u Dortmundu, Parizu i New Yorku. Objavio je nekoliko dramskih tekstova i dva romana: 'Kradljivac uspomena' (2002) i 'Tamo gdje prestaje cesta' (2007).

Najčitanije