Slavni slovenski redatelj Tomaž Pandur postao je kućni redatelj zagrebačkoga HNK: treću godinu zaredom ondje pravi predstavu. I svaki je put njegov rad sve slabiji. “Rat i mir” mi se svidio jer je imao složenu strukturu, ritam i ideju, “Medeja” je bila tek kljaštrenje novoga prijevoda sa starogrčkog Lade Kaštelan, a “Michelangelo” je eto jednostavno skupa šmira. U najavi stoji da je predstava napravljena po motivima rane jednočinke Miroslava Krleže “Michelangelo Buonarroti”, no to je tek mamac za lakovjerne. Isto je tako moglo stajati da je sačinjena po motivima “Šegrta Hlapića”.
Posrijedi je ordinarni kič umotan u priču o visokoj umjetnosti. Sve se u ovoj predstavi raspada. Osobito u videoprilogu Dorijana Kolundžije, što se emitira u velikom formatu na prednjem i stražnjem zaslonu na početku i pred kraj ovoga hepeninga u trajanju od 75 minuta. Tu se, dakle, kao realizirana metafora, raspada kompjutorski animiran prikaz Michelangelove freske “Posljednji sud” iz Sikstinske kapele. Likovi se razdvajaju, uvećavaju, pa potom razuđuju. I to traje dobrih nekoliko minuta i jedino je što bi se moglo nazvati zanimljivim u cijelom scenskom događaju.
Michelangela igra Livio Badurina, koji i inače nosi sve glavne uloge u Pandurovim predstavama posljednjih godina. No, ponovno mu je uskraćeno da govori. Ne do kraja, kao u “Medeji”, gdje se nijem i nag prenemaže pod konjskom glavom. Sad govori jedan Krležin solilokvij, ne iz spomenute drame, i to je manje-više to. Ostalo se vrijeme svlači dogola, maže raznim bojama, praši raznobojnim prašcima, namješta na barskoj stolici, gaca po plitkom crnom bazenčetu po sredini scene i, općenito, sve to skupa spada, što bi Krleža rekao, u orfeum, a ne u nacionalni teatar.
Otvoreno ću reći: ovakav nastup možda je idealan za kakav mondeni gay klub, možda u New Yorku, ali ovdje nema nikave od njega hasne. Panduru očito ponestaje ideja. Opet je tu malko vode na tlu, malko dima na vrhu i nagi mladići po sredini. Tu je i Alma Prica, koja minutu nešto zbori pa nestane. I pjeva se pomalo, bezvoljno. I non-stop kaplje, kaplje odnekud. I sve to skupa strahovito je dosadno i u Pandura već viđeno: odjevene glumice i razodjeveni glumci. Poneko se tijelo, nago, ljuljuška sa skela na kotačićima. One očito sugeriraju skele po kojima se pentrao umjetnik dok je oslikavao Sikstinsku kapelu, ali ovdje to ništa ne donosi. Scenu je izradio stalni također Pandurov suradnik, Sven Jonke, a rad na kostimima preuzela je Danica Dedijer, koja si je prije svega dala oduška krojeći seksi odore za trojicu kardinala koje poslije zatječemo i s plivaćim kapicama te u plivaćim gaćicama.
Glazba Primoža Hladnika, opet Pandurova stalnog suradnika, diše po sistemu toplo-hladno, piano-fortissimo, ali ne znamo oko čega se ta glazba uzbuđuje ili hladi. Cijuču sintesajzeri i jako, dakle, kaplje voda, što je zvuk koji je oblikovao Želimir Jedinak. Uz Livija Badurinu i Almu Pricu nastupa još nekoliko glumaca zagrebačkog HNK, Iva Mihalić, Ivana Boban, Damir Markovina te još nekolicina, ionako nije važno za gledatelje jer ti glumci ništa i ne rade osim što statiraju u ovome sletskom prikazu “zaumnog” u jednom renesansom geniju. Tu je i još nekoliko mladića izvan HNK. Mora da su sportaši jer sve krasi veoma lijepo oblikovano tijelo i hitrina na skelama.
Livio Badurina kao Michelangelo gotovo je stalno u središtu pozornice, u spomenutom bazenčetu, i često se kupa pa se boje s njega sapiru. Kad se saperu do kraja, predstava još, dakako, nije gotova, ali postaje jasno da novih ideja tu neće biti i da valja izdržati do kraja.