Ivan L. cijeli je radni vijek proveo u industriji proizvodnje metala. Jedno je vrijeme radio u tvornici, zatim je prešao u odjel nabave. Imao je plaću malo veću od 5000 kuna, a onda je 2010. godine sa 65 godina otišao u starosnu mirovinu. Prva mirovina koju je primio u listopadu te godine iznosila je oko 2300 kuna. Iako nezadovoljan iznosom, Ivan je ustvari u okviru uobičajenog prosjeka: osoba koja je s prosječnom plaćom 2010. godine, koja je tada iznosila 5329 kuna neto, otišla u mirovinu sa 65 godina, a uz 40 godina radnog staža mogla je očekivati mirovinu od oko 54 posto posljednje plaće.
Drugi stup nije dovoljan
U ovom je trenutku u državi milijun i 182 tisuće umirovljenika. Prosječna mirovina za 40 i više godina radnog staža iznosi 3521,76 kuna.
Prema istraživanju Danijela Nestića sa zagrebačkog Ekonomskog instituta, ako sve ostane isto, mirovine na koje će moći računati budući umirovljenici bit će još manje. Ako se ništa ne promijeni, postojeći parametri mirovinskog sustava, pokazala je Nestićeva studija, pokazuju da će za osobu istih karakteristika početni omjer zamjene u 2050. godini iznositi samo 37 posto. To bi bio najniži omjer u zemljama Europske unije.
- Projekcije ukazuju na to da će mirovine koje se isplaćuju temeljem osiguranja u oba mirovinska stupa biti osjetno niže od mirovina koje se isplaćuju na osnovi sudjelovanja samo u prvom stupu - upozorava Nestić.
Analitičari upozoravaju da umirovljenici teško mogu računati na visoke mirovine. Mirovine kao sustav međugeneracijske solidarnosti određena su osnova, ali svi zaposleni već tijekom svog radnog vijeka moraju početi razmišljati o kvaliteti života u mirovini te se za nju na vrijeme pobrinuti.
Ni sam drugi mirovinski stup - onaj u koji također obavezno izdvajamo pet posto bruto plaće, iako nije državni - nije dovoljno rješenje. Izdvajanje u obvezne mirovinske fondove doduše nešto će povećati naše mirovine u budućnosti, ali to neće biti dovoljno za pristojan život. I sami mirovinci žale se na regulativu koja ih (zasad) tjera da novac svojih članova plasiraju gotovo isključivo u vrijednosne papire. Stoga su lani i sami najavili da su spremni ulagati u autoceste, a dobro su primili i nedavnu inicijativu ministra financija Slavka Linića da novac ulažu i u energetske projekte, poput termoelektrane Plomin C. Uvjet za sve to je da projekti budu isplativi te da članovima mirovinskih fondova, odnosno svima nama, donose veću zaradu nego što je sada imaju.
Dugoročno ulaganje
U odabiru načina na koji mogu povećati svoja mirovinska primanja građani moraju dobro proučiti što im se na tržištu nudi. Odluka ovisi o njihovoj dobi i visini primanja, ali i o nizu drugih stvari. Ključno je da zaposleni shvate da moraju štedjeti kroz najmanje 20 ili 30 godina da bi pristojno živjeli u starosti. Nakon te spoznaje trebaju u skladu sa svojim i obiteljskim primanjima odrediti mjesečni iznos koji mogu izdvajati te se informirati o mogućnostima i isplativosti ulaganja. Kad je riječ o dugoročnim ulaganjima za mirovinu, najčešći izbor su životna osiguranja ili uplate u treći mirovinski stup. Oba su modela dobar izbor za dugoročnu štednju za mirovinu, a u nastavku donosimo konkretne izračune te potencijalnu dobit.