Postoje novinarske priče i sugovornici za koje tisak možda nije najbolji medij, trenuci kada bih diktafon mijenjala za kameru, plošnost papira za sliku i ton. Kamera bi bolje zabilježila snagu emocija i gotovo dječji entuzijazam kojim Ana Josipović priča o svoja zadnja četiri mjeseca. Provela ih je volontirajući u kenijskoj zabiti, u katoličkoj misiji u Subukiji, 250 km od Nairobija, pomažući hendikepiranoj djeci koju su roditelji napustili. U Africi je dijete s posebnim potrebama gotovo sramota za obitelj, a kako se u tamošnjoj, često ekstremnoj, neimaštini teško brinuti i za zdravu djecu, bolesnu nerijetko ostavljaju.
Pronašao dvoje djece
Anin kolega, Zagrepčanin Domagoj Kocijan, koji je, da bi volontirao u Keniji, privremeno zatvorio stomatološku ordinaciju, u brdima na 2200 metara nadmorske visine pronašao je dvoje napuštene bolesne djece i doveo ih kod fra Mire Babića, bosanskog franjevca koji već sedmu godinu među uglavnom Kikuju plemenom vodi župu. Okružen selima blatnjavih kuća, među češće gladnim, nego sitim stanovništvom, fra Miro vodi Mali dom, sirotište za hendikepirane. Trenutno je tamo 16 djece.
Pri Malom domu je organizirao i školu namijenjenu najmlađima. U njoj pripremaju djecu da polože tamo obavezan ispit za upis u osnovnu školu.
Pješače do škole
Tako četverogodišnjaci, petogodišnjaci ili tek nešto stariji pješače po tri kilometra kako bi stigli do škole gdje uz pouku dobiju i zobenu kašu, što je često više nego što im za jelo mogu dati kod kuće.
Nekadašnja urednica mode i weba u Gloriji, Stilistu i Cosmopolitanu, Ana Josipović objašnjava koliko je silno zadnjih deset godina željela u Afriku: “Taj je odlazak cijelo vrijeme bio u meni, samo je čekao na pravo vrijeme. Radila sam u modnom novinarstvu, u tom glamuroznom lokalnom okruženju, a paralelno, privatno, cijelo vrijeme upoznavala ljude i humanitarne udruge povezane s Afrikom.
Prošle sam se godine, baš jako želeći u volontere u Afriku, molila da mi se otvori nekakav put. Maštala sam da uzmem neplaćeni dopust, no uvijek do grla u poslu, za to nije bilo realne šanse. Ne možeš baš samo tako odlučiti prekinuti karijeru koja se dobro razvija.
Nisam bila toliko hrabra i odlučna, trebalo mi je neko opravdanje. Molila sam devetnicu Sv. Riti, zaštitnici beznadnih slučajeva, jer mi se ta moja želja da odem u Afriku činila beznadnom.
Točno nakon devet dana molitve na poslu sam iznenada dobila - otkaz. I dok mi je direktor u nelagodi govorio o otkazu, ja sam se već u glavi vidjela u avionu za Afriku. Gledala sam ga s osmijehom…
Primila sam otkaz kao znak da konačno mogu na put. S punim sam plućima otišla dolje, potpuno spremna. To sam shvatila poslije, kad su mi Afrikanci govorili da se ponašam poput njih, da nisam imala fazu navikavanja tipičnu za došljake”.
‘Konjske’ deke
Nije joj bio problem hodajući preboljeti malariju, jesti iz prljavih tanjura koji su, nakon što je već netko u njima dovršio svoj obrok, samo ovlaš obrisani vlažnom, trulom krpom. Nije se bojala hodati sama po divljini, bez putova, među žbunjem. Volonteri s djecom uče, presvlače ih, kupaju, igraju se s njima, održavaju radionice, puno razgovaraju, ako je dijete bolesno, vode ga doktoru, nastoje biti potpora u svim situacijama.
“Djeca spavaju pokrivajući se prostim ‘konjskim’ dekama koje često smrde na urin, mi ih peremo jednostavnim krutim sapunima kojima se peru i odjeća i posuđe. Sve je odavno istrošeno, djeca često nemaju ni donji veš.
Petogodišnjaci, pa i mlađi ujutro sami peru svoju odjeću tim jednim sapunčićem, vode je tamo malo, pazi se na svaku kap, odjeća je slinava, neisprana, netko tko je gadljiv može tamo naći puno toga teškoga…”, kaže Ana.
Je li volontiranje u Africi neka vrsta “pomodarstva”, zapadnjačkog pranja osjećaja krivnje, pakiraju li se na Crni kontinent oni koji žele riješiti osobne nemire i probleme u svojim životima, naivno misleći da bitno mogu ublažiti patnje tamošnjeg svijeta, mijenjati stvari?
“To je stereotip, ali nema veze s volonterima koje sam dolje upoznala.
Nisam otišla dolje zato što sam ovdje bila u nekom problemu. Kad sam dobila otkaz, mogla sam tražiti posao drugdje i vjerujem da bih ga i našla. Nisam otišla da bih pobjegla, jer i u Hrvatskoj sam, kao i u Africi, bila sretna. Obožavala sam raditi svoj posao, no željela sam upoznati afričku dušu. Nisam ja tamo nešto puno napravila niti sam si utvarala da ću puno napraviti. Mi koji odlazimo dolje zapravo malo damo, a puno dobijemo natrag učeći od tih ljudi. Nismo mi bitno tamo promijenili situaciju, samo smo im na trenutak uljepšali živote donijevši naše veselje, jer volonteri nisu pesimistični i mrzovoljni ljudi, naprotiv… No, tamo te dodatno inficiraju voljom za život.
Kaša, grah i kukuruz
Nigdje nema toliko patnje, a toliko radosti kao u Africi. Tamošnje drvene crkve tijekom mise doslovce poskakuju od bubnjeva i plesa… Za Božić su nam stigla tri fratra, Meksikanac, Egipćanin i Slovak, koji se spremaju otvoriti misiju u Južnom Sudanu, svi jako veseli, pjevaju božićne pjesme na svom materinskom jeziku…”, opisuje Josipović. Za Valentinovo se Afrikanci odijevaju u crveno, ako što imaju. “Tako slave ljubav, ali ne ekskluzivan odnos dvoje ljudi, kao što slavimo mi, oni slave univerzalnu ljubav prema svima. A ta se ljubav tamo i osjeća.”
U Africi je Ana naučila koliko je naivna i europocentrična ideja “da ćemo mi njima popraviti život nečim materijalnim što ćemo donijeti sa sobom”. Naviknuti na zobenu kašu, grah i kukuruz, kolač od banana koji je napravila Ana bio im je - odvratan.
Uz Mali dom i školu koja priprema za upis u osnovnu, fra Miro vodi i srednju školu za djecu koja ne mogu plaćati tamošnje javne škole. Sistem u Keniji je takav da je samo osnovna škola besplatna, srednju svi plaćaju, pa se mnoga djeca zbog neimaštine ne mogu ni upisati. Fra Mirina škola za 200 učenika zapravo je ruševina, a bosanski se fratar trenutno bori da izgradi spremište za vodu, za što mu treba oko 80.000 kuna. Tridesetosmogodišnjeg svećenika iz Bugojna Ana opisuje kao gerilskog boema. “Sve što dobije s jedne strane prebaci na drugu, fra Miro radi ogromne korake, pravi je čovjek vjere, to je kod njega autentično i vidi se u svakoj njegovoj gesti i rečenici.”
Hrvatski kumovi
Ana ovih dana intenzivno radi na izradi web-stranice za Mali dom, traži i hrvatske kumove za siročad i drugu siromašnu djecu u Malom domu. “Javlja nam se puno zainteresiranih volontera i puno onih koji žele pomoći.” No, misiji u Subukiji ipak ne treba 20 volontera, treba im novac.
“Želite li pomoći, i 20 kuna, koliko iznosi poštarina za pismo do Kenije, dovoljno je. Ako se, primjerice, dva dana odreknete kave i to pošaljete u Afriku, već je puno. Nađemo li dovoljno onih koji će poslati makar 20 kuna, u Sumbukiji možemo napraviti jako puno. Jer, tamo mnogi nemaju novca ni za hranu, kamoli za školu, a jedino ih škola može izvući iz bijede…”