Humanitarno djelovanje Škota Magnusa MacFarlane-Barrowa, osnivača jedne od najvećih humanitarnih udruga Marijini obroci, počelo je tijekom rata u Hrvatskoj i BiH, a danas hrane 1,1 milijun djece u 12 zemalja. Ugledni Time je MacFarlane-Barrowa proglasio jednim od 100 najutjecajnijih ljudi na svijetu, a njegova knjiga “Baraka koja je nahranila milijun” među deset je najprodavanijih u Velikoj Britaniji.
S Magnusom MacFarlane-Barrowom razgovarali smo tijekom njegova kratkog boravka u Hrvatskoj gdje je došao promovirati svoju knjigu upravo dok su svjetske agencije emitirale vijest da u Siriji čak osam milijuna djece hitno treba humanitarnu pomoć.
Svjedoci smo humanitarne katastrofe u Turskoj i Grčkoj, a Europa se teško nosi s priljevom migranata. Kako spasiti djecu koja nisu kriva za sudbinu koja ih je snašla?
- Veoma je teško znati kako najbolje pomoći, ali oduševljen sam što upravo pokrećemo novi projekt za sirijsku djecu izbjeglice u Libanonu. Stotine tisuća sirijske djece ne idu u školu i gladuju zbog rata. Vjerujemo kako će pružanje Marijinih obroka toj djeci omogućiti da opet idu u školu. Nadamo se da tako njihova generacija neće biti izgubljena.
Koji je sljedeći projekt?
- Osim novog projekta u Libanonu, usredotočeni smo na proširenje u zemljama u kojima već djelujemo. Primjerice u Liberiji, gdje 50 posto djece nikada ne ide u školu, željeli bismo početi pružati Marijine obroke u okrugu u kojemu nema školskih obroka za 150.000 djece koja ondje žive u velikom siromaštvu.
Na koji način prikupljate sredstva za financiranje svojih aktivnosti?
- Većina naših sredstava dolazi od malih donacija mnogo ljudi. Većinu posla oko podizanja svijesti i prikupljanja sredstava obavljaju neplaćeni volonteri.
Imaju li bogati uopće srca i osjećaja da bi trebali pomoći siromašnima?
- Da. Mislim da su bogati baš kao i drugi ljudi. Neki od njih rado dijele ono što imaju, a drugi ne!
Kako ste došli na ideju o osnivanju organizacije?
- Prije svega sam pokrenuo samo mali poziv za pomoć 1992. kako bih prikupio stvari u Škotskoj za pomoć ljudima koji su trpjeli zbog rata u Bosni i Hercegovini te Hrvatskoj. Iako to nisam planirao, to nas je dovelo do osnivanja organizacije nazvane Škotska međunarodna pomoć koja je deset godina pomagala ljudima koji su trpjeli zbog rata ili zbog prirodne katastrofe kroničnog siromaštva. Zatim su 2002. u Malaviju rođeni Marijini obroci. Bila je to godina užasne gladi u toj zemlji, a mi smo provodili hitni program prehrane.
Na što ste tamo naišli?
- U jednom tamošnjem selu otišao sam susresti jednu obitelj. Otac je već umro, a majka je umirala. Imala je šestero djece oko sebe. Razgovarao sam s njezinim najstarijim djetetom Edwardom i upitao ga koji su njegovi snovi i ambicije s 14 godina. Odgovorio je da bi želio imati dovoljno hrane za jelo i jednoga dana ići u školu. To su bile sve njegove ambicije u dobi od 14 godina. Marijini obroci postali su odgovor na Edwardove riječi. Pružajući jedan obrok svaki dan na mjestu obrazovanja, zadovoljavamo trenutačnu potrebu gladnog djeteta, ali ih istodobno privlačimo u školu.
Hrvatska je primjer zemlje koja je jednom primala humanitarnu pomoć, a sada je pruža drugima koji su u potrebi. Je li to moguće i za druge zemlje u kojima djelujute?
- Da, priča o Hrvatskoj i ljudima koji su ovdje počeli Marijine obroke vrlo je nadahnjujuća i važna. Svi se mi nađemo u vremenima kada nam je potrebna pomoć i u vremenima kada možemo pružiti pomoć. Zdravo je iskusiti oboje.
Kakva se hrana poslužuje u školama Marijinih obroka?
- Najradije kupujemo hranu koja je lokalno proizvedena. U Malaviju i Zambiji to je kaša napravljena od kukuruza, soje i šećera, na Haitiju riža, povrće i riba, a u Indiji riža i ljuti umak od povrća.
S jedne strane imamo nevjerojatno bogatstvo, a s druge siromaštvo, pa čak i glad. Politika o tome šuti i čini se kako je papa Franjo jedini koji govori o toj golemoj nepravdi?
- Papa Franjo zaista čini nešto divno podsjećajući nas na potrebu najsiromašnijih i potičući nas da se ne oglušimo na njihov vapaj. Ali, u svijetu je mnogo onih koji junački i tiho rade za siromašne. Ne moramo uvijek čekati da političari riješe stvari. Ponekad, kada političari vide da je mnogo ljudi nešto učinilo prioritetom i oni na kraju usvoje isti pristup.