Opet sam si neki dan malo čavrljala s taksistom, pa me pitao kaj radim, ja rekoh – accountant – kaže on – ‘Dublin has become an accounting society’, piše blogerica koja se nakon 20 godina rada u velikoj međunarodnoj firmi u Zagrebu odlučila s obitelji preseliti u Irsku.
Na svom blogu ' Zagreb-Dublin / Malo drugačiji Dublin' otkako se u kolovozu prošle godine preselila, prepričava svoje dogodovštine o životu u Dublinu i dijeli dobre savjete.
- Tko god priča o Irskoj, kaže da ovdje ima posla. Tko ga traži, nađe ga bez problema. Ok, zvuči fora, nemreš znati dok ne isprobaš. Za moju struku – računovodstvo, ilitigaposeljački – accounting, zapošljavanje se obavlja preko agencija. Pošalješ CV i čekaš da te nazovu. Iako još nisam planirala početi raditi, javila sam se na par oglasa u agencije da vidim kakve će biti reakcije. Iduće jutro nakon javljanja telefon je počeo zvoniti ko blesav: Recite nešto više o sebi, kakav posao Vas zanima, kolika plaća Vas zanima, u kojem dijelu grada biste voljeli raditi. Kakvo je to pitanje kojem dijelu grada? - prepričala je blogerica svoje iskustvo u traženju posla nakon što se doselila u Dublin.
- Nakon hrpetine telefonskih poziva, shvatila sam da ovdje ima toliko posla u računovodstvu da ljudi naprosto biraju dio grada u kojem žele raditi zato da ne bi daleko putovali…Posla ima puno za svaki stupanj računovodstvene edukacije – od završene srednje škole do managera. Tokom tih razgovora, agent pozove osobu za koju će tražiti posao, u agenciju na upoznavanje. Naravno, ako želim da me prezentira, mora me upoznati, vidjeti koji su moji interesi, moja znanja, škole, certifikati i naravno, koliko znam engleski. Nakon toga, agenti obavljaju sav posao – kada dobiju u ruke neki posao koji bi odgovarao mojem profilu, nazovu me i pitaju bih li željela da moj CV pošalju u tu firmu. Prezentiraju firmu, prezentiraju detalje posla, ponuđenu plaću... - piše Zagrepčanka koja kaže kako je s pretraživanjem oglasa počela 'tek toliko da napravi ‘istraživanje tržišta’', a onda ostala zatečena količinom oglašenih poslova.
- Uskoro sam bila registrirana u skoro dvadeset agencija, nakon petnaeste sam prestala brojati. Svi kažu – tržište je jako dinamično, sve se odvija jako brzo, poslovi stalno dolaze i samo je pitanje u koji vlak će se uskočiti. Prvi posao mi je bio ponuđen nakon samo pet dana. Nije mi odgovarao pa sam ga odbila. Drugi mi je bio ponuđen nakon desetak dana, ni taj mi nije odgovarao. Naravno da odbijanje poslova čudno zvuči, pogotovo kad dođeš iz zemlje u kojoj, ako ti netko ponudi posao, čuvaš ga rukama i nogama jer znaš da se drugi neće pojaviti, no iz količine oglasa i iz količine telefonskih poziva agenata, shvatila sam da ne moram uzeti bilo kakav posao jer će se vrlo brzo pojaviti onaj koji mi se sviđa - piše blogerica koja tvrdi da je svaki dan imala najmanje jedan razgovor za posao. Treći ponuđeni posao došao je nakon samo mjesec dana. I taj joj je odgovarao.
- Kad sam dobila posao, javila sam svim agentima s kojima sam bila u kontaktu da više ne tražim posao - piše no napominje kako tu priča nije stala.
- Prošlo je već pet mjeseci od kad sam počela raditi, a agenti me još uvijek zovu. Na oglase se više nisam javljala, no oni i dalje kopaju po nekim bazama, zovu, zahvale što sam prihvatila njiihov poziv i kažu da će mi se javiti mjesec dana prije nego mi istekne ovaj ugovor da se dogovorimo za dalje…
Plaće su, piše, 'nepristojne'.
- U Zagrebu, u jednoj velikoj međunarodnoj firmi, sa dvadeset godina iskustva, uz nekoliko računovodstvenih certifikata, imala sam tri puta manju plaću nego onu koji imam ovdje, s time da je ovdje moja plaća u kategoriji malo viših od početničkih. U toj istoj firmi u Dublinu, imala bih početničku plaću, bez ijednog radnog dana staža, četiri puta veću nego što sam imala u Zagrebu kao kvalificirani računovođa s dvadeset godina staža. Zanimljivo je samo kako strane firme, čim dođu u Hrvatsku, skuže da mogu ljude plaćati kikirikijem, a vani im daju puno veće plaće kao nešto normalno. I, ne, nije stvar tržišta, konkretna firma ovdje ima manje tržište po lokaciji jer ima više lokala u zemlji i u regiji, a cijene su iste.
Sve joj, kaže, zvuči nerealno.
- Ovdje se vrlo rijetko radi prekovremeno. Naprosto, u računovodstvima je zaposleno dovoljno ljudi da se sve stigne u normalno 7,5 satno radno vrijeme. A zamislite čuda, ti prekovremeni se plaćaju.
- Čudna neka zemlja. Jedino što mi je žao da sam tolike godine izgubila u Hrvatskoj - zaključuje.