Djeca su nepredvidljiva. U prvim godinama života ona su poput neustrašivih istraživača. Odlučno kreću prema svemu što im je nepoznato. Tada se, gotovo preko noći, hrabri pustolovi pretvaraju u male plašljivce koji se boje vlastite sjene. Razvijaju iracionalne strahove, boje se mnogih bezazlenih stvari. Doista, ta promjena izgleda prilično neobjašnjivo. No, morate razumjeti da rana neustrašivost vašeg djeteta proizlazi iz činjenice da je neznanje blaženstvo, odnosno ono što ne znaju djecu ne može brinuti ni plašiti. To je razlog zašto dijete koje je bezbrižno guralo ruku među pseće zube kasnije vrišteći bježi čim ugleda psa. Negdje je u međuvremenu, naime, naučilo da pas može ugristi. Kako dijete raste i razvija se, uči kakve potencijalne opasnosti dolaze od pojedinih aktivnosti ili predmeta, a postane mu jasno i zbog čega do takvih opasnosti može doći. Kad sve to poveže, djetetova zabrinutost uzrokuje oprez, a ponekad i strahove.
Istraživanjima je utvrđeno da se takvi strahovi češće razvijaju u djece kojoj su hranjenje i stjecanje toaletnih navika bili problematični, kao i u one čiji se roditelji postavljaju previše zaštitnički ili pak u djece koja su redovito opominjana da nešto ne čine. Osim toga, naravno, neke su osobe po prirodi osjetljivije od drugih.
Strah od mraka
Strah od mraka jedan je od najuobičajenijih dječjih strahova. To je ujedno strah s kojim se odrasli najlakše identificiraju i lako ga razumiju. Ni prosječna odrasla osoba nije baš potpuno samouvjerena u mraku i osjeća se pomalo nesigurno. Nedostatak sposobnosti da jasno vidimo što je oko nas, naime, djeluje kao okidač mašti koja kod većine vodi do ideje na netko iz mraka vreba na nas.
Mnoga djeca razviju strah od mraka, a mnogi roditelji, čak i kada ga prepoznaju, griješe i ignoriraju ga smatrajući da će strah ionako proći s vremenom. No, to se ne dogodi uvijek, pa osoba ulazi i u odraslu dob sa strahom od mraka, koji se s godinama može razviti u pravu fobiju. Zato je važno obračunati se sa strahom odmah, čim se uoči. Uvedite odmah najhitnije mjere: ostavljajte vrata djetetove sobe otvorena preko noći ili ostavite upaljeno svjetlo. Pobrinite se da je dijete tijekom dana zauzeto igrom i drugim aktivnostima kako ne bi ni imalo vremena otploviti u razmišljanja koja bude strahove. S vremenom će shvatiti da se nema čega bojati. U međuvremenu poduzmite sve što može pomoći u ovladavanju situacijom.
Ostavite upaljeno svjetlo
Kod vašeg djeteta možda strah izaziva gusta tama u sobi. U tom slučaju, kako biste ublažili njegov strah, ostavite noću upaljenu stolnu svjetiljku u dječjoj sobi. Tako, probudi li se tijekom noći, dijete neće biti samo u tami, pa neće početi ni paničariti. Možete u dječju sobu staviti svjetlo kojem se može prilagoditi intenzitet sjaja. Pri polasku na počinak postupno smanjujte intenzitet kako bi se dijete naviknulo na sve manje svjetla.
Ako trik s upaljenim svjetlom ne pomogne i vaše se dijete i dalje užasava ulaska u svoju sobu po mraku, to može značiti da se strah još produbio.
Razgovarajte o strahu
Razgovarajte s djetetom o tome čega se doista boji. Djeca su često uznemirena nečim što su vidjela na televiziji, to zatim potiče njihovu maštu i uzrokuje, primjerice, slike duhova svuda uokolo. Stoga, ako vaše dijete kaže da se boji duhova ili drugih natprirodnih bića, nemojte se smijati i nemojte mu reći da je to glupo jer duhovi ionako ne postoje. Razgovarajte o strahu - što budete više razgovarali, bolje ćete moći prepoznati što doista plaši vaše dijete. U razgovoru s vama dijete može spoznati da su njegovi strahovi neutemeljeni. Razgovor neka bude nježan i obziran, ne držite predavanja, nego očuvajte formu pitanja i odgovora.
Poticaj kroz igru
Uz razgovor, pokušajte i igrom. Ohrabrite dijete da legne na nekoliko minuta u svoj krevet u sobi u kojoj je svjetlo ugašeno. Vi stanite izvan sobe, ali tako da vas dijete vidi kroz otvorena vrata, kako bi znalo da je ipak sigurno. Postupno povećavajte vrijeme nakon kojega smije izići iz sobe. Kroz takvu igru "mračne sobe" dijete će se postupno navikavati na boravak u tami. Možete ga i dodatno motivirati: za svako uspješno suočavanje s mrakom dajte mu određeni broj nagradnih bodova (u obliku zvjezdica, malih srca, omiljenih životinja), a kad skupi dogovoreni broj bodova, nagradite ga malim darom.
Ograničite gledanje televizije
Nemojte dopustiti da vaše dijete gleda horore ni filmove s nasiljem i ružnim prizorima. Maloj djeci uopće ne bi trebalo dopustiti gledanje filmova i raznih televizijskih programa, jer nikad ne znate što bi ih moglo uznemiriti. Nemojte se iznenaditi ako je predškolac uznemiren i preplašen glazbenim videom s bljeskanjem svjetala i obojenim licima kakve može vidjeti u svakom glazbenom programu. Radije neka gleda samo crtiće primjerene njegovom dobi. I starija djeca nakon gledanja horora ili trilera s ubojstvima mogu imati problema s usnivanjem noću. Neka gledaju crtiće i komedije dok ne budu dovoljno stara da nadvladaju strahove.
Neka spava u svom krevetu
Djeca koja se boje mraka nerijetko se noću uvlače roditeljima u krevet (češće to čine jedinci, jer nemaju nekoga s kime bi dijelili sobu). Obeshrabrite te pokušaje u početku, jer ako se razvije navika, bit će je teže prekinuti. Ako vam dijete noću dotrči u krevet ili se ušulja, otpratite ga u njegovu sobu. Ostanite s njim neko vrijeme tješeći ga dok se ne smiri. Ako se dijete osjeća bolje, možete napustiti sobu dok je još budno. Ako se teže smiruje, ostanite s njim dok ne zaspi.
Ostali strahovi
Strah od stvarnih bića i pojava
Ponekad djeca razviju strah od stvarnih, opipljivih bića, predmeta i pojava, poput pasa, vode, uniformiranih ljudi..., a nije nužno da dijete pritom doista ima zastrašujuće iskustvo s onim što mu izaziva strah. Prisilno suočavanje s objektom koji izaziva strah, kako bi se dijete uvjerilo da zapravo nije opasan, neće pomoći - sva je prilika da će suočavanje sa psom ili bacanje u vodu probuditi još veći strah. Najčešće djeca sama nadvladaju, bolje reći prerastu, takve strahove. Kod straha od pasa može pomoći, primjerice, igranje psima igračkama.
Strah od smrti
Neka su djeca zastrašena smrću i umiranjem, zato što ne mogu razumjeti što se događa s osobom koja umre. Osim toga, i odrasli ljudi koje djeca gledaju oko sebe zbunjeni su i potreseni zbog smrti bliske osobe. I njima je u toj situaciji teško prihvatiti konačnost života, a kako bi onda to mogli objasniti djeci? Roditelji iz religioznih obitelji nastoje djeci objasniti smrt kroz vjerske termine govoreći, primjerice, da je preminuli otišao s anđelima u raj. Drugi djeci objašnjavaju kako je umrla osoba bila stara, slaba i previše umorna da bi mogla nastaviti živjeti. Važno je da roditelji pred djecom ne djeluju zabrinuto te da ga uvjere kako će još godinama i godinama biti uz njega.
Pitanja tijela
Djeca često reagiraju sa strahom na osobe s tjelesnim nedostacima, što proizlazi iz bojazni da se takvo što može dogoditi i njima. I razlika između muških i ženskih genitalija može biti uzrok brige. Dječaci se plaše da nedostatak penisa u djevojčica može značiti da se dogodilo nešto strašno i da je penis možda otpao, pa strahuju da bi se i njima moglo to dogoditi. Slične misli zabrinjavaju male djevojčice - one pomišljaju kako su lišene važnog dijela tijela zbog razloga koji ne mogu dokučiti. Roditelji trebaju objasniti djeci da je ta razlika posve prirodna i da su muškarci i žene jednostavno različiti.
Neka se djeca u dobi od oko dvije godine bune kod obavljanja velike nužde. Shvaćaju da je stolica proizvod njihova tijela i postavljaju se posesivno prema njoj. Zbog tog ponekad pokazuju strah od pražnjenja crijeva - osjećaju kao da gube dio sebe.
Strah od filmova
Neki roditelji misle da će njihovi predškolci doživjeti film, osobito neki spektakl, kao fascinantno iskustvo. No, time zapravo forsiraju dijete tjerajući ga da čini nešto čemu nije doraslo. Likovi koji su zabavni starijoj djeci mlađu mogu plašiti. Roditelji trebaju znati da djeca mlađa od sedam godina, zbog svoje neograničene maštovitosti, teško razlikuju fikciju i stvarnost. Prema tome, filmovi i nisu dobra ideja za predškolce.
Bez ruganja i smijanja!
Imajte na umu da je strah za dijete vrlo stvaran, čak ako ga vi možda i ne razumijete. Podcjenjivanje straha ili zadirkivanje djeteta da je kukavica neće poboljšati situaciju. Umjesto toga, ohrabrite dijete da govori o svom strahu. Morate učvrstiti povjerenje kod djeteta uvjerivši ga da se ništa loše neće dogoditi i da ste vi u svakom trenutku na njegovoj strani. Važno je da budete suosjećajni, ali ne pretjerujte sa suosjećanjem, jer bi dijete moglo dobiti poruku da je njegov strah opravdan.
Izvor: Vita