Ranije sam pisao o posljedicama uobičajenih odgojnih metoda kojima se koristimo u podizanju djece i vjerojatno je kod nekih roditelja ostalo pitanje: ako ne tako, kako onda odgajati dijete? Kako postići da nas sluša, da bude dobro, da ne pravi probleme, da nije tako zahtjevno? Iako sa zdravim odnosom pri podizanju djece, o kojem iscrpno govorimo na predavanjima Centra Prirodno roditeljstvo, i očuvanjem njihova povjerenja u nas možemo puno postići u prevenciji nepoželjnih ponašanja, realnost je da će neka zahtjevna ponašanja djece obvezno biti prisutna i frustrirati roditelje. Ta ponašanja ne znače da nešto krivo radimo i da smo loš roditelj. Pogotovo to ne znači da ta ponašanja trebamo izbiti djetetu iz glave i odmah ga kažnjavanjem i kritiziranjem poučiti da ne bude takvo. To znači da dijete u toj fazi još nema kapacitet za ponašanje koje bismo željeli i da će daljnjim sazrijevanjem steći kapacitet da se ponaša zrelije.
Katkad je njegovo iritantno ponašanje pokušaj da ostvari dublji kontakt i povezanost s roditeljima. Pri podizanju djeteta jako je važno moći razlikovati koja su ponašanja – od kojih nas katkad boli glava – normalna, prirodna, a koja odstupaju od zdravog ponašanja djeteta. Roditelji su često u nedoumici i pitaju se je li što normalno ili ne. Ako razumijemo kako dijete funkcionira u kojoj fazi razvoja i koja su prirodna zahtjevna ponašanja djece – koja su posljedica njihove opravdane nezrelosti – roditeljstvo nam može biti mnogo lakše i možemo izbjeći povređivanje djeteta koje ostavlja trajne posljedice na osobnost. O tome detaljno govorimo u ciklusu predavanja “Roditeljstvo 0-6 g”, a ovom bih prilikom želio objasniti barem nekoliko čestih zahtjevnih ponašanja djeteta.
Prkošenje i kontriranje
Roditeljima je obično najproblematičnija faza “neću”, kada oko druge godine dijete postane prkosno i jako zahtjevno. Roditelji to često tumače kao djetetovu zločestoću. Razumijevanje što se tu događa može nam jako pomoći da kroz nju prođemo bezbolnije i mi i dijete. O toj temi u našem društvu vlada prava zbrka, jer još uvijek većina roditelja vjeruje da tu “ružnu” pojavu treba na vrijeme suzbiti.
Nedavne ankete u tiskovinama, nažalost, pokazuju da i danas većina roditelja smatra kako djetetu treba slomiti volju dok je još malo i da je cilj roditeljstva dobivanje poslušnosti. Pritom se služimo raznim pritiscima, nagradama, kaznama, kritikama i pohvalama, kako bismo ga natjerali da nas sluša, što nam, nažalost, (a i na sreću) obično ne uspijeva. Pritom je najpogubnije to što nas taj pristup odvlači od onog najvažnijeg što je samo po sebi preduvjet dobrog ponašanja: očuvanja povjerenja djeteta u roditelja.
Pojava prkosa, kontriranja, suprotstavljanja kod djeteta čak i jako dobre roditelje dovodi do ruba strpljenja i vlastitih granica, pa i preko njih. No riječ je o jako dragocjenoj pojavi za formiranje djetetova osjećaja sebe, sposobnosti da oblikuje svoj stav i može u životu osjećati i postavljati granice svijetu oko sebe. O zdravom i poticajnom odnosu koji tada trebamo pružiti djetetu pisat ću u nekom od budućih članaka jer je to dosta opširna tema.
Dijete koje je jačeg temperamenta i iz prethodne je faze donijelo povjerenje u maminu prisutnost i iskustvo stvarne bliskosti, odupirat će se neadekvatnom roditelju koji ga želi slomiti, neće se predati, ali će se narušiti kvaliteta njihove povezanosti. Roditelj će u djetetovim očima izgubiti svoju prirodnu moć i poštovanje i daljnji utjecaj na dijete imat će samo uz pomoć ucjena, novca, kazni i slično, sve dok dijete dovoljno ne stasa da može okrenuti leđa takvu roditelju.
Ako je dijete iz prethodne faze povezivanja s mamom izišlo nesigurno i prepuno potrebe za njom, i još je pritom slabijeg temperamenta, pokorit će se i odustati od sebe da bi ostalo u ikakvu odnosu s roditeljem koji slama volju. Prinuđeno je tako postupiti kako bi sačuvalo barem mrvice ljubavi i povezanosti bez kojih ne može, i postati poslušno dijete zbog kojeg će njegov roditelj biti “ponosan na sebe”. Često, ako je pritisak roditelja vrlo jak, u djetetovu se sustavu aktivira mehanizam tzv. identifikacije s napadačem. Osjetivši se previše bezvrijedno, jer je sva moć kod roditelja, dijete u sebi prijeđe na stranu roditelja da bi sačuvalo ikakav osjećaj osobne vrijednosti bez kojeg ne može funkcionirati. Počinje duboko u sebi vjerovati da je roditelj u pravu što ga maltretira i da ono i ne zaslužuje bolje. Sutra takva osobnost s tom povredom vrlo glasno zastupa stavove da djecu treba slomiti dok su mali i isto se tako odnosi prema vlastitom djetetu, jer je to jedina istina s kojom je u kontaktu.
Problem je sa slamanjem volje što ta slomljenost ostaje kao mehanizam funkcioniranja i poslije u životu. Dijete kao odrasla osoba prihvaća da ga drugi maltretiraju, trpi vrlo nekvalitetne odnose i ne izlazi iz njih
Problem je sa slamanjem volje što ta slomljenost ostaje kao mehanizam funkcioniranja i poslije u životu. Dijete kao odrasla osoba prihvaća da ga drugi maltretiraju, trpi vrlo nekvalitetne odnose i ne izlazi iz njih. Naučilo se prodati za mrvice ljubavi i ne usuđuje se postaviti granicu i reći NE. Obično pronađe partnera ili nadređenog na poslu koji ga maltretira, pa trpi i gunđa ali ne odlazi iz takva braka niti daje otkaz. Zanimljivo je da takva osoba nakon terapije, kada napokon vrati svoju potiskivanu ljutnju i bijes te time i osjećaj moći, kao da nastavlja ondje gdje je stala kad je imala 2-3 godine. Osoba tada uđe u fazu NEĆU i počne s guštom, i kad treba i kad ne treba, u idućih nekoliko mjeseci, svima oko sebe govoriti neću, neću, odrađujući tu fazu iz djetinjstva kako bi napokon pronašla svoje HOĆU.
Za www.cuvarkuca.hr Tomislav Kuljiš