Ponedjeljak ujutro, pun tramvaj zaustavlja se na stanici kraj Branimirca. Jedni izlaze, drugi ulaze. Robert ih promatra sa sjedala u kutu, među njima je i putnica s crnom torbom u ruci.
Robert dobro pamti detalje, oduvijek. Zapamtio je, recimo, logotip Hrvatske pošte na toj torbi. Zapamtio je da ju je vidio u tramvaju s garažnim brojem 224, i da se sve dogodilo 12. veljače, jer tada u školi ima nekoliko sati pa je jutro proveo - vozeći se u tramvajima.
U Ivanićgradskoj izlazi iz broja 224 i ulazi u tramvaj 227, sjeda blizu vozača, opet dvojka, ali u suprotnom smjeru. I taman kraj Branimirove tržnice vozaču opet prilazi uznemirena žena. Izgubila je torbu s važnim dokumentima. Jeste li je vidjeli, pita, slučajno ju je zaboravila baš u ovom tramvaju.
- Da torba nije crna i s logom Hrvatske pošte? - umiješa se Robert u razgovor.
- Jest, gdje ste ju vidjeli - pita ga žena.
- Ostavili ste je u tramvaju 224, a ovo vam je 227 - kaže Robert i posegne za malim rokovnikom u džepu. I tu počinje čarolija.
U rokovniku su zapisani podaci s voznim redom. Robert otvara toplomjer na svom pametnom telefonu i uspoređuje brojke. Ne pravi, naravno. Toplomjer je u ZET-ovu žargonu tablica koja označava kad se koji tramvaj mora naći na kojoj stanici.
- Tramvaj u kojem ste ostavili torbu na ovoj je stanici u ovom smjeru točno u 8.50 - kaže joj i pokazuje prstom.
- Hvala vam, mladiću - kaže mu pomalo zbunjeno žena, ne očekujući učinkovitu pomoć od 17-godišnjeg klinca.
Nestala torba
No za Roberta Stanića, srednjoškolca rodom iz Osijeka, taj je 12. veljače, osim što mu je otkazano tih nekoliko sati, sasvim uobičajen dan. Kao i događaj s nestalom torbom.
Robert se svaki dan u školu, ali i iz nje vozi istim tramvajem. Na kolodvoru sjeda u dvojku, ali ne u bilo koju. Vozi se isključivo modelom “Đuro Đaković 201” kojim se svakog jutra vozi do svoje stanice u blizini I. tehničke škole “Tesla”.
Robert, sasvim je očito, obožava tramvaje. Obožava do te mjere da većinu kompletne tramvajske mreže zna napamet, a svoje omiljene modele može raspoznati samo po zvuku. Dvojka mu je zbog oldtimer modela “Đuro Đaković” omiljena, nije čudno da, kao u slučaju gospođe s crnom torbom, u minutu zna na kojoj će se stanici kada naći.
- Tramvaji su dio mene, moja jutarnja navika. Bilo bi mi čudno da ustanem ujutro i da odmah odem u školu, da ne odradim đir u dvojki - kaže mi dok stojimo na ZET-ovu okretištu na Remizi. Promatram ga, došao je u odjeven u golemi smeđi krzneni kaput i ima šubaru na glavi. Ovdje među starim tramvajima izgleda kao filmski junak iz zlatnog doba Hollywooda.
Povijest tramvaja
Zaključiti, međutim, da je Stanić tek običan mladić s pomalo neobičnim hobijem, sasvim je pogrešno jer Robert je ono što u ZET-u nazivaju “strastveni entuzijast”. Poznaje više od stotinu vozača (i oni njega), a monografiju “120 godina ZET-a” zna gotovo napamet, dok ostale informacije razmjenjuje i crpi s online foruma, poput željeznice.net, gdje se okupljaju entuzijasti poput njega. Ali kako je ta ljubav počela, pitam ga.
- Odrastao sam uz željeznicu i kao dječak slušao zvuk vlakova. To je postalo dio mene. Rodom sam iz Bizovca i još sam kao klinac išao u stanicu gledati vlakove jer su mi bili fascinantni, ogromni - objašnjava.
Prisjeća se kako je upoznao skretničara koji ga je učio kako se skretnica prebacuje, s kojim se i dalje druži. Prije tri godine iz Osijeka se u Zagreb doselio zbog škole, a kako su to jedina dva grada u zemlji s tramvajima, Robert u oba prati razvoj mreže i uči o prošlosti.
Količina podataka kojima raspolaže fascinantna je. “Osijek je neke tramvaje dobio i od Grada Mannheima, kao ratnu odštetu...”
“Od Zagreba je dobio genšere, one koji su ime dobili po njemačkom premijeru Hansu Dieteru Genscheru...”
“A bikovi su naziv za tramvaje koje je proizvodio ‘Đuro Đaković’ od 1973. do 1974. Zagreb ih je naručio 30, a u Beogradu ih je u prometu bilo 70...”
I tako Robert može satima sipati podatke.
Gužva, cimanje, zujanje
Pitam ga za tu malu plavu tekicu uz pomoć koje je nedavno pronašao crnu HP-ovu torbu.
- To je klasični ZET-ov blokić, ali ja bilježim kada sam se vozio kojim tramvajem - govori nam Robert koji je razvio svoj, poseban sustav.
Bilježi vrijeme kako bi znao u koje se doba dana u kojem tramvaju vozio. Kolege iz razreda, pak, uvijek ga ispituju kad će tramvaj jer ima ZET-ove podatke, a on uvijek zna odgovor. I čeka stari tramvaj kako bi se provozao.
- Za Noć muzeja vozio sam se cijeli dan, od 18 do 00.30 sati u M24, najstarijem i danas turističkom ZET-ovu tramvaju, bio je u pogonu pa sam se cijelu večer vozio u njemu - priznaje mladi zaljubljenik koji ponekad u jednom danu promijeni i deset tramvaja. I u svakom uživa. Ne smetaju mu ni kontrolori, ni gužva, ni cimanje, ni zujanje. Za njega je sve to dio čarolije.
U ZETU SE VESELE INTERESU ZALJUBLJENIKA: Fasciniraju nas mladi koji toliko znaju
Zagrebački električni tramvaj nastoji njegovati korektne odnose sa svojim korisnicima i pružati im asistenciju u svim područjima koja se tiču javnog gradskog prijevoza, ali ponekad imaju i drukčijih upita, odgovaraju na upit Jutarnjeg lista o Robertu Staniću.
- Učestalo s nama kontaktiraju brojni entuzijasti, hobisti i ljubitelji prometne i tehničke kulture koji su upoznati sa zagrebačkom bogatom prijevozničkom tradicijom. Nekima je od njih predmet interesa općenito povijest razvoja javnoga gradskog prijevoza, drugima je hobi autobusni prijevoz i autobusna vozila, a entuzijastima poput Roberta interes su tramvajski prijevoz, njegov razvoj i specifičnosti tramvaja - kažu u ZET-u. Robert im se, kažu, prvi put obratio prije dvije godine.
- Ugodno nas je iznenadilo njegovo znanje, posebno kad je riječ o tehničkom aspektu razvoja vozila, što nam je potvrdilo da je riječ o istinskom ljubitelju tramvajskih vozila. Svakako, u skladu s našim vremenom, nastojimo biti svima na raspolaganju i pokazati im da cijenimo njihov entuzijazam. Zadovoljstvo nam je biti u kontaktu s njima, a posebno nas fasciniraju mladi ljudi, poput Roberta, koji znaju mnogo o vozilima - ističu u ZET-u.