Elena Račevska je jednostavna, obična, skromna i pomalo sramežljiva mlada djevojka iz Zagreba. Nema gordo držanje, govori jednostavnim jezikom, ne upotrebljava složene tuđice, a na razgovor je došla u majici i trapericama poderanima na koljenima, kako se to sada nosi. Ni na koji se način ne izdvaja od stotina djevojaka njezine dobi. Zato nikome ne bi palo na pamet da se radi o osobi koja putuje svijetom i bavi se proučavanjem - majmuna.
Riječ je o jedinoj hrvatskoj primatologinji, koja je diplomirala na istraživanju zapadnih nizinskih gorila i prošle jeseni upisala doktorat na temu lemura, pa će za dvije godine postati doktorica primatologije, u svijetu prestižne grane znanosti koja se bavi svim aspektima istraživanja i očuvanja majmuna. Studira na sveučilištu Oxford Brookes University, u Oxfordu, gdje je jedna od najboljih u klasi, za što je nedavno dobila i posebnu nagradu za trud i požrtvovnost. Jer, dok njezini kolege nakon predavanja s profesorima odlaze u pub na pivo, ona odlazi doma i nerijetko nastavlja rad do 4 ujutro.
Kada ne uči i ne piše znanstvene tekstove, probija se kroz džungle egzotičnih zemalja. Upravo se vratila iz Indonezije, s otoka Java, a za mjesec dana odlazi na Madagaskar gdje će proučavati lemure godinu dana, što će joj biti terenska podloga za doktorat.
Sve je počelo u zagrebačkom Zoološkom vrtu, kada je tijekom volontiranja na odjelu majmuna svojom izjavom zapanjila tamošnje djelatnike: “Znate što, ja ću studirati primatologiju!” Svi su se nasmijali, vjerujući da je to samo hir mlade cure koja je trenutno opčinjena majmunima za kojima je svakodnevno čistila. No, što je Elena naumila, to je i ostvarila. Ipak, otkriva nam, ta ideja nije došla preko noći.
Svijet majmuna
Životinje je obožavala odmalena. Uvijek je imala po nekoliko mačaka, zeca, ribice... A nerijetko je i odlazila na selo gledati domaće životinje. No, u srednjoj školi ju je iz nekog razloga zainteresirala psihologija, koju je i upisala, i diplomirala, na Filozofskom fakultetu i Zagrebu. No, to nije bilo to. Nije se osjećala ispunjenom.
- Još na studiju psihologije na Filozofskom fakultetu počelo me zanimati ponašanje životinja. Nekako su mi se preferencije razvijale od biološke psihologije preko evolucijske, što je bilo područje u kojem sam napravila diplomski, do komparativne psihologije. Onda mi je jednog dana jedna prijateljica s PMF-a rekla da kod njih postoji izborni kolegij Ponašanje životinja. Bez razmišljanja sam ga odmah upisala i shvatila da se definitivno želim time baviti. Već tada sam počela razmišljati da odem negdje van i upišem evolucijsku psihologiju. Ali tada nismo bili u EU i bile su užasno visoke školarine, po 90.000 funti, pa sam privremeno odustala. Budući da je teorija jedno, a praksa drugo, odlučila sam prvo pokušati volontirati u Zoološkom vrtu i vidjeti je li to stvarno za mene. Poslala sam otvoreni upit nekoliko puta tijekom idućih godinu, dvije, ali kako volontiranje tada još nije bilo formirano, dobila sam negativan odgovor. Srećom, uskoro su mi javili da pokreću program volontiranja i pitali me želim li doći. Bilo je to 2013. godine. Naravno da sam pristala, i tu je počelo jedno od najljepših razdoblja mog života - počinje svoju priču Elena.
Budući da se moglo birati na kojem sektoru žele volontirati, Elena je izabrala sektor s majmunima jer su je oni najviše zanimali. Premda je bilo predviđeno da volontira četiri puta tjedno po četiri sata, od početka je počela dolaziti gotovo svaki dan i ostajala najmanje šest sati, a ponekad i cijelu smjenu.
- Gnjavila sam timaritelje sa stotinu pitanja, pogotovo Damira Kranjca kojega sam slijedila u stopu kao štene. On mi je kasnije i napisao predivnu preporuku za fakultet na Oxfordu. Svašta mi je pokazao i ispričao te otvorio novi svijet. Svijet majmuna! Imala sam jako puno sreće da su pozitivno primili moj interes. Jako sam puno naučila od njih, od toga kako brinuti o različitim vrstama primata do ponašanja specifičnih za pojedine vrste - prisjeća se Elena.
U to je vrijeme donijela odluku da želi studirati primatologiju. U početku nitko, pa ni roditelji, njezinu odluku nisu shvaćali ozbiljno.
- Mislili su da sam poludjela i smijali su se. Kako sad odjednom, nakon psihologije - majmuni, čudili su mi se. Mnogi su me pitali što uopće znači studirati primatologiju i što ću ja zapravo raditi. Roditelji su me na sreću podržali. Dobro, rekli su, ako si ti sretna, onda OK. I zatim sam otišla studirati u Oxford uz punu stipendiju. Paralelno sam upisala u Manchesteru kolegije Zoo-biologija i Ponašanje životinja. Kad su moji novi engleski kolege čuli da se u Hrvatskoj nitko ne bavi primatologijom, nisu mogli vjerovati. Većina studenata je iz Francuske, SAD-a, Engleske i još nekih zemalja u kojima takvi studiji normalno postoje - tvrdi Elena.
U džunglama Jave
Dok je početkom godine po indonezijskim džunglama i vulkanskim planinama prelazila desetke kilometara istražujući spore lorije, vrstu primata o kojima se vrlo malo zna, uživala je.
- Na zapadnom dijelu otoka Java svaki dan smo prelazili desetke kilometara teškog terena. Ide lori gore, ide dolje, pa lijevo, pa desno, pa preko rijeke, pa stane, pa odjednom nestane signala koji primamo s ogrlice koje su im postavljene oko vrata. Pa se pojavi. Malo ga pustimo da ode, da ne shvati da ga slijedimo. Uvijek držimo distancu, da se ne bi osjetio ugroženim. Zato smo imali crvene filtere na lampama jer loriji ne vide crvenu boju. A zmija ima kao u priči. Ali nikada me nije bilo strah divljine. Vidjela sam mnogo puta zmije otrovnice na Javi, no drže se podalje od ljudi. Ali jedne noći nam je jedna zmija ušla u kuću. Valjda ju je donijela voda koja se slijevala niz planine. Počela se prijeteći gibati i gmizati prema nama, kao da će napasti. Ispostavilo se da je otrovnica. Zvali smo vodiča koji ju je nekako izbacio van. A ni sami loriji nisu bezopasni majmuni. Imaju otrovnu žlijezdu na podlaktici koju, kada se osjete ugroženima, poližu kako bi unijeli u usta taj otrov i zatim ugrizu. Mogu ubiti čovjeka. Zato im u zoološkim vrtovima vade zube. Znaju zauzeti jednu pozu koja neupućenima izgleda slatko, ali to je zapravo prijeteća poza, i ti je majmuni rade kada su pod stresom. Znači da se spremaju ugristi. Ali znate što ću vam reći? Više me strah hodati Zagrebom ili Oxfordom po noći nego biti u džungli po mrklom mraku. S ljudima nikada ne znate, iako i sa životinjama treba opreza. Zato u istraživanja uvijek ide najmanje dvoje ljudi. Nemamo nikakvo oružje, jedino vodič ima jednu malu sablju, ali ona služi samo za sječu šikare. Ne nosimo ni protuotrov za zmije. Postoji protokol u slučaju ugriza zmije, a to je ostati miran, dok drugi zove pomoć mobitelom koji uvijek mora biti napunjen. Ako zmija ugrize, najbolje je ostati miran kako bi se otkucaji srca sveli na minimum. Na sreću, u Madagaskaru, kamo odlazim za mjesec dana proučavati lemure, nema otrovnih zmija. Ali u močvarnim područjima gdje ću raditi ima krokodila. Nema veze, čula sam da ne izlaze baš iz vode, tako da mislim da nam od njih neće prijetiti opasnost - uz osmijeh nam bezbrižno govori ova mlada istraživačica.
Gorile u magli
Na Madagaskaru je očekuje još zahtjevnije i značajnije istraživanje jer su lemuri najugroženiji majmuni, a neki tvrde i najugroženiji sisavci na planetu. Zadaća će joj biti da dozna kojim se sve biljkama hrane i na koji način. Lemuri jedu više od stotinu vrsta voćaka prilikom čega razbacuju njihovo sjemenje i tako šire šumu, a kako prevaljuju ogromne udaljenosti, mogu vrlo učinkovito obnoviti šumska područja koja su ljudi uništili.
- Pratit ću lemure danju i noću. Prvo ću im staviti ogrlice koje odašilju signale, a zatim ih pratiti radioprijemnikom. Mapirat ću sa GPS-om gdje jedu, zapisivati što jedu i gdje su ispustili sjeme biljke. Razgovarat ću s lokalnim stanovništvom da vidim kako oni koriste šume i za što. Svi žive u jednom ekosustavu i moram otkriti kako uskladiti život ljudi i lemura, što će trajati godinu dana - priča Elena s nevjerojatnom lakoćom, kao da izlaže plan za večerašnji izlazak u grad.
Lemuri su, istaknula je Elena više puta, pred izumiranjem zbog masovnog uništavanja šuma. Unatoč tome, ona je optimist od početka svoga zanimanja za majmune.
- Stravično zvuči činjenica da je 1900. godine bilo milijun čimpanzi, a danas ih je 340 tisuća. Ipak, mislim da za njih, kao i za sve primate, pa tako i lemure, ima nade. Mnogo sam razgovarala s lokalnim stanovništvom u Indoneziji i vidi se veliki pomak u njihovom shvaćanju potrebe za očuvanjem svih ugroženih životinja, pa tako i primata. Naravno da ne možeš čovjeku zabraniti da posiječe drvo ako mu to drvo treba za život ili da bi proširio njivu, ali pozitivnom stimulacijom u vidu novčane pomoći ili hrane, lokalno stanovništvo se udružilo za spas majmuna. Ipak se dogodio velik pomak u odnosu na pedesete i šezdesete godine prošlog stoljeća, koje su bile najkritičnije - smatra Elena, kojoj su velika inspiracija Jane Goodall, čuvena primatologinja koja i danas, u svojoj 83. godini, aktivno putuje i istražuje primate. Elena je imala čast upoznati je. Uzor joj je i legendarna Dian Fossey, zoologinja koja je 18 godina svakodnevno radila na proučavanju gorila u Ruandi i DR Kongu, a koja je ubijena 1985. Vjeruje se da su je ubili upravo krivolovci protiv kojih se žestoko borila. Njezina poznata knjiga “Gorile u magli” kombinacija je njezinih istraživanja i osobne priče o planinskim gorilama, a prema njoj je snimljeno i nekoliko filmova. Na pitanje što misli o takvom, za to vrijeme dosta radikalnom, neki bi rekli i agresivnom načinu istraživanja ponašanja majmuna, Elena kaže kako su to ipak bila druga vremena.
- Ona je pionir istraživanja gorila i teško je reći je li njen pristup bio preagresivan. Ne uspoređujem se s njom, jer ja radim sa sasvim drugom vrstom primata. Ali jako se puno može naučiti i od nje, ali i od Jane Goodall. S toliko godina Jane još uvijek aktivno proučava čimpanze i 300 dana godišnje je po terenima. I još uvijek u svom radu postiže nevjerojatne rezultate! To su pionirke terenskog istraživanja primata. Ne mogu se ja s njima uspoređivati, niti ću ikada moći - skromno će prva hrvatska primatologinja. A gdje se vidi u budućnosti?
- Cilj mi je imati najbolje od oba svijeta - ostati u znanosti, na nekom fakultetu ili institutu, ali i provoditi barem dio godine na terenu. Ljubav prema primatima već me odvela na predivna mjesta i teško bi mi bilo odreći se toga. Profesionalno me osim ponašanja životinja zanimaju i interakcije životinja i ljudi, odnosi koje formiraju, u zatočeništvu i u divljini. Znanje psihologije, ali i metodologije i statistike koje sam stekla studirajući psihologiju ovdje su mi od iznimne koristi. Ljudi me znaju pitati: A kada završiš to, što ćeš ti raditi u Hrvatskoj? Kažem im da neću raditi u Hrvatskoj. Bojim se da, ako ostanem ovdje, da ću negdje završiti na minimalcu. Tu u Hrvatskoj s ovim fakultetom ne mogu raditi ništa, osim u zoološkom vrtu. Ali dođem ja svake godine u Zagreb rodbini i prijateljima na Božić, Uskrs i malo preko ljeta, kada nađem vremena - govori sa smiješkom.
Godine plesa
Među Eleninim prijateljicama je najviše cheerleadersica, čime se i Elena punih sedam godina bavila prije odlaska u Oxford.
- Sve je počelo kao tjelesni na studiju i onda su me cure iz grupe pozvale na audiciju za Cedevitu. Prošla sam. Budući da sam se bavila plesom od ranog djetinjstva, to je bilo poput ostvarenja snova - besplatni treninzi i stalni plaćeni nastupi. Dosta smo putovale, bile smo na sveučilišnim natjecanjima u Barceloni i na Ibizi te na natjecanju četiri najbolja tima Eurolige u Moskvi. Bavila sam se i jazz danceom, najintenzivnije u plesnom centru Tala. Sudjelovala sam i u dvije predstave, božićnom mjuziklu za djecu “Mliječni put” Larise Lipovac i Tamare Curić 2008. te u predstavi “S druge strane ogledala” Martine Kolege - s oduševljenjem se prisjeća tih dana.
No, ni to nije sve čime se Elena bavila prije znanstvene karijere. Volontirala je i u udruzi za terapijsko jahanje Jedni za druge, namijenjenoj djeci s posebnim potrebama i za resocijalizaciju bivših ovisnika. Tamo se, kaže, prijavila upravo zato što se bojala konja - kako bi se riješila straha.