'TO MI JE NAJVEĆE PRIZNANJE'

JEDNA OD NAJVEĆIH ZADARSKIH LEGENDI 'Trebao sam postati gradonačelnik, ali nisu mi dopustili. Rekli su da ne mogu jer sam poznati je.ač!?'

    AUTOR:
    • Ivica Nevešćanin

  • OBJAVLJENO:
  • 17.09.2017. u 17:32

Luka Gerlanc / HANZA MEDIA

 

Bilo je to negdje krajem osamdesetih, kada je predsjednik općine Zadar bio Josip Vlahović. Sam Vlahović predložio je da u idućem mandatu ja budem predsjednik općine, a on moj zamjenik. Međutim, tada je o svakom kandidatu mišljenje morao dati i Savez boraca, poznat kao SUBNOR. I tako sam i ja došao na tapet. Povela se rasprava i nakon nekoliko minuta odlučili su da mene neće izabrati. Ispostavilo se da nisam podoban. A zašto, kasnije mi je prepričao sam Vlahović. ‘Ne možemo mu dati da bude predsjednik Općine, pa on je poznati jebač!’ prenio mi je Vlahović riječi boraca. Više mi vrijedi to ‘priznanje’ Saveza boraca nego da sam šest puta izabran za gradonačelnika Zadra! Ako ne vjerujete, evo vam Joža, pitajte ga...

Sjedimo u njegovu omiljenom kafiću, točno preko puta njegove legendarne radnje, i po njegovoj želji pijemo viski s ledom. A još je jutro, tek je prošlo devet. - Kad se truješ, truj se bar dobrim stvarima - savjetuje. Da ste za ovu priču čuli od nekoga iz druge ili treće ruke, možda biste odmahnuli rukom i rekli - ma daj, lovačka posla dokonih gradskih mudronja. Ali kad sjedite u društvu Vjekoslava Suraća, svim Zadranima dobro poznatog Foto Vjeke, i njegovih 88 godina, onda se stvarno morate zapitati kakva su to gadna, olovna vremena bila, kad ni tako istaknute drugove borci nisu htjeli priznati.

Sijeda kosa se presijava, ošišan na kratko, svijetlih očiju, potamnio od sunca, u tamnoplavoj ultramodernoj bomberici, šjor Vjekoslav Surać na pragu devedesetih uistinu izgleda kao stari plejboj iz francuskih žurnala. Dok se namješta našem fotoreporteru Luki otkriva svoj prirodni talent za poziranje. Pravi maneken trenutka. Držanje, pokret rukom, izraz lica, na svakoj slici odmjeren, šarmantan, uz obavezan osmijeh.

 

U karijeri je snimio, po vlastitom priznanju, možda milijun fotografija, i to puno, puno prije pojave digitalne fotografije. U vrijeme kad je on radio fotografije su se snimale po jedna, na staklu, rendgenskoj foliji i crno-bijelom filmu. Kroz njegovu butigu i ispred njegova objektiva prošle su sve generacije Zadrana i Zadranki od Drugoga svjetskog rata do danas. Ali i bodula, vlaja, prolaznika, turista...

Vjekoslav Surać je najstariji aktivni zadarski fotograf. Fotografijom se počeo baviti u 15. godini, kada je zanat počeo naukovati kod Ratka Novaka. Od tada do danas, nevjerojatnu 73 godine, šjor Vjeko živi od fotografiranja. Godine 1951. je otvorio vlastitu zanatsku radnju Foto Vjeko u današnjoj Barakovićevoj ulici gdje se, na istome mjestu, još uvijek nalazi. Sjedimo, pijemo viski i prebiremo po sjećanjima čovjeka koji je tijekom života postao gradska legenda, čiji je ime u Zadru sinonim za fotografiju, koji je memoriju jednoga grada doslovno ovjekovječio na fotografskom papiru. Rođenja i smrti, krštenja i pričesti, svatove i porinuća, prometne udese, fešte, ljetna ludovanja, gradske tragedije i ratove. Kako je zabilježio povjesničar zadarske fotografije Abdulah Seferović Sefi, Vjeko je “postao neka vrsta javne gradske institucije. U Zadru nema toga tko ne zna gdje je Foto Vjeko. Njegove slike ne rese umjetničke izložbe, nego obiteljske albume”. Kroničar iza objektiva ostao je sve do danas, kada u popodnevnim satima uskoči na dežurstvo kao ispomoć svojoj kćeri Dolores ili unuci Oyi.

- Nikada u životu nisam zatvorio radnju. Osim kad su mi umrli roditelji, na jedan dan. Radio sam svaki dan, kao i danas, od osam ujutro do osam navečer. Često i dulje, jer je noću trebalo razvijati filmove. Minimalno 15 sati dnevno. I nikad mi nije bilo teško jer sam volio i volim fotografiju. Svoj posao radim s uživanjem - kaže.

Brašno pod prstima

Vjekoslav Surać rodio se 24. veljače 1929. godine u Murvici kod Zadra, kao najstariji od šestero braće. Otac Niko bio je pomorac, pa je podizanje djece i održavanje vinograda palo na pleća majke Marte. Prirodna selekcija htjela je da troje braće umre još u dječjoj dobi. Ostali su samo Vjeko, pet godina mlađi Petar i najmlađi Italo, rođen 1942. godine, kad je Murvica bila pod Italijom. Kako je obitelj bila jako siromašna, otac je htio da Vjeko što prije izuči zanat. Najprije ga je namjerio za kovača, no došao je rat pa je naukovanje morao prekinuti. Nakon rata krenuo je učiti za mlinara. Još i danas, kaže, pod prstima osjeća brašno, ali ni to nije dugo potrajalo.

Vjekoslav Surać s braćom

 

Negdje pred kraj rata, nakon pada Italije, u Smilčiću gdje je bio mlin Vjeko je upoznao Ratka Novaka, Velolučanina koji se u bijegu od Nijemaca privremeno sklonio kod ženine familije, a bavio se fotografijom. Uza se je uvijek nosio fotografski aparat, što je mladog Vjeku zauvijek očaralo. Odmah nakon završetka rata Novak u Zadru otvara fotografski atelijer Foto Jadran, a za prve naučnike uzima Vjekoslava Suraća i Josu Špralju, kasnije velikoga zadarskog umjetnika i Vjekina cjeloživotnog prijatelja. Od prvog dana slao ih je da snimaju motive potpuno porušenoga grada, najčešće sa zvonika katedrale Sv. Stošije, odakle su se najbolje mogli vidjeti razmjeri savezničkog bombardiranja.

Vjeko s pokojnim umjetnikom Josom Špraljom

 

- Zadar je bio sravnjen sa zemljom. Bilo je nešto sačuvanih kuća između Foše i Četiri kantuna, a odatle pa prema vrhu Poluotoka nije bilo ni zgrada ni ulica. Mi smo obilazili grad i na preostalim kućama brojali natpise ‘zauzeto’. Novak je tako zauzeo jedan poslovni prostor za svoju radnju i jedan stan u zgradi na Kalelargi. Sjećam se kako su rijetki građani ironično govorili da je jako velika ta familija Zauzeto. Ima ih po cijelom gradu - priča šjor Vjeko.

 

Paralelno s naukovanjem za fotografa pohađao je i školu učenika u privredi. Svaki dan nakon škole odlazio je u Novakovu radnju na zanat. Nakon tri godine on i Špralja postali su pomoćnici, a još četiri godine trebalo im je da polože majstorski ispit. Bio je to preduvjet da samostalno krenu u posao i otvore svoje fotografske radnje. Tako je i bilo, i Vjeko je 1951. otvorio svoju radnju u prizemnom prostoru tada slijepe ulice jer je gradski most, na koji se ulica nastavljala, bio srušen u bombardiranju. Osim njega i Ratka Novaka, fotografske radnje još su imali fotografi Ivan Jeričević i Joso Rubelj.

 

- Radio sam sve što se moralo. Slike za osobne dokumente, portrete, pogrebe, vjenčanja, krstitke... Snimao sam sve što se događalo u gradu. Tadašnje novine, Narodni list i Glas Zadra, nisu imale fotoreportere, pa sam snimao i razvijao slike i za njih. Sjećam se kada sam išao na Silbu snimati rezanje jedne velike brodske olupine. U pomoć nam je došla dizalica Veli Jože. Novinari su išli sa mnom, ali mog potpisa u novinama nije bilo. Vladao je kolektivni duh u kojem nije bilo mjesta za isticanja pojedinaca. Potpisi pod sliku fotoreportera počeli u se pojavljivati tek kada je Ante Brkan, zasigurno najveći zadarski umjetnički fotograf, počeo raditi za Narodni list. On se izborio da ispod svake slike budu i autorska imena - pripovijeda šjor Vjeko.

Bilo je to vrijeme kada se od fotografije teško moglo preživjeti. Jugoslavenske vlasti nakon rata fotografske su radnje mahom dale u ruke udruženjima gluhonijemih, no kad su i oni vidjeli da se od toga ne da živjeti, zatvorili su ih, a ono malo radnji što ih je preživjelo ulazilo je u zadruge. Vjeko nikad nije htio ući u zadrugu, uvijek je volio i cijenio svoju samostalnost koja mu je davala slobodu da radi što i kako želi. Nije u to poslijeratno vrijeme bilo jednostavno zadržati svoju neovisnost, ali je on u tome ostao dosljedan. - Uvijek sam bio protivnik. Za nas malobrojne privatnike govorili su da smo veći neprijatelji od klera - kaže.

Dignitet profesije

Nije htio ni politiku u svoju butigu, iako će kasnije godinama biti predsjednik udruženja zadarskih zanatlija, čak u tri navrata i predsjednik njihove udruge na razini Dalmacije. Uvijek se, ističe, borio za dignitet rada i profesije, nikoga nikad nije omalovažavao, ali je htio da se cijeni rad. Što je poslijeratna obnova Zadra i zemlje više napredovala, Vjeko je imao sve više posla.

- Sjećam se godina kada sam redovito odlazio na zadarske otoke, Ist, Molat, Olib, Silbu, Premudu, snimati stanovništvo za osobne dokumente. Vojska bi mi dala magarca za opremu i jednog vojnika u pratnju. Došli bismo na Molat pa onda pješke do vrha prema Istu, odakle bi nas kaićem prebacili na drugi otok. Snimao sam i po zadarskom zaleđu, cijelu Bukovicu i Ravne kotare, ali sam najviše išao po otocima.

Stvorio je tako jedinstvenu arhivu generacija lica i ljudi koju, nažalost, nikada nije javno izložio. Kod kuće, govori nam, ima na vreće filmova, a najmanje trećina od toga je upropaštena. - Slijepili su se. Tko će to staviti na CD - govori dok ga pokušavamo snimiti naslonjenog na svoj najstariji fotoaparat, Ferd(inand) Franz Meyer izrađen u Dresdenu 1909. S njim je na početku karijere snimao isključivo portrete, na ploču, a prvi aparat u lajka formatu bila mu je američka Retineta, nešto jeftinija varijanta poznatog brenda Retina.

- Tada smo filmove razvijali noću, a umjesto svjetla koristio sam žar cigarete. Kako nisam nikad pušio, uvijek sam tražio nekoga da dođe sa mnom u tamnu komoru i povuče dim da bih mogao vidjeti je li fotografija dovoljno razvijena i spremna za fiksir. Razvijač smo sami kuhali od pet kemikalija, a svaku sam znao po okusu - govori.

Iako je tijekom gotovo sedam desetljeća kontinuiranog rada snimio nebrojeno lica i događaja, izložbu nikada nije napravio.

Seljak, a ne umjetnik

- Nikada se nisam bavio umjetničkom fotografijom. Moji korijeni su na selu, došao sam iz siromašne obitelji i nisam se htio vratiti u bijedu. Zanat sam izučio da se podignem na noge. Otac i drugi su me gledali sumnjičavo kada sam im rekao da želim biti fotograf, ali sam kroz godine uspio dokazati da to može biti častan i pošten posao.

Negdje istih godina kad i Vjeko fotografsku radnju otvorio je i čuveni Ante Brkan, no kad bi mu dolazile mušterije za snimanje portreta ili svatova, on bi ih slao Vjeki.

- Ante Brkan je bio gospodin i umjetnik. Jednom me njegova žena pitala kako ja sve to stignem. Naime, ja sam od fotografije vremenom stekao kuću, auto, brod, vikendicu. Ali Brkan nije bio za to. Rekao sam joj, gospođo, vaš muž je s fotografijom dobio najveće svjetske nagrade, a ja se bavim fotografijom zbog egzistencije. Ja sam se borio za život, a on za priznanja. Nekada je naša obitelj bila jedna od najsiromašnijih u zadarskom kraju, a onda smo jedno vrijeme ja i moja braća, koja su gotovo cijeli život provela u Njemačkoj, imali 13 kuća - kaže.

Što je više radio, to je bio samostalniji pa je svojoj obitelji mogao priuštiti ugodan život. S pet godina mlađom suprugom Ankicom iz Slavonske Požege oženio se kao 23-godišnjak i u braku su dobili dvoje djece. Sin Jadranko izučio je za građevinskog inženjera i s obitelji danas živi u Zadru, a Vjekinim fotografskim stopama krenule su njegova kći Dolores i unuka Oya.

 

- Volio sam putovati i uživati u životu. Talijanski jezik sam naučio još u osnovnoj školi u Murvici za vrijeme Italije, a kasnije sam svladao i njemački, putujući svake godine kod braće u Njemačku i na skijanje u Austriju. Cijeli život se bavim i lovom, tako da sam bio i na safariju u Keniji. Obišao sam dobar dio svijeta i gotovo cijelu Europu. Što kao fotograf, prateći zadarske košarkaše, od generacije Kreše Ćosića i Pina Giergie, pa do generacije Stojka Vrankovića i Vladimira Petranovića, što kao predstavnik udruge zanatlija obilazeći sajmove diljem Europe. S košarkašima je uvijek bilo zabavno, putovali smo avionom i autobusima - kaže šjor Vjeko.

Kroz putovanja, hobije i ulogu predstavnika zanatlija Zadra i Dalmacije stvorio je široki krug poznanstava i prijateljstava na području cijele bivše države. Posebno se rado sjeća čestih druženja s Borisom Dvornikom i Miljenkom Smojom. S legendarnim splitskim glumcem upoznao se kad je u zadarskom zaleđu snimao film “Hajdučka vremena” 1977. godine. Od tada su se družili i sastajali više puta godišnje, nekada i više puta mjesečno. Boris je dolazio u Zadar i zajedno bi odlazili na ribe.

Njemice se sunčaju na punti

- Boris je više volio loviti ribu nego je jesti. Jednom smo prilikom tako krenuli na kupanje u Proversu, on, supruga mu Dijana, glumica Ružica Sokić i žena pokojnog filmskog snimatelja Tomislava Pintera. Gostioničar Roko je otišao na drugi kraj otoka loviti ribu, a ja i Boris smo s damama ostali na kupanju. Bilo je vruće, sva se roba uz tijelo lijepila, i u jednom trenutku njih su tri ostale bez gornjeg dijela kostima. U toplesu. ‘Nemojte se sramiti, ja sam fotograf, ja sam na to navikao’, rekao sam im, ne prestajući buljiti u sve tri. Ubrzo je došao Roko, sav uzbuđen kako je tamo na nekoj punti, dok je lovio ribu, vidio dvije gole Njemice kako se sunčaju. ‘A šta će ti one pored ovih ovdje ljepotica’ - rekao sam mu.

Boris Dvornik

 

S Borisom je bio prijatelj sve do njegove smrti. Zadnji put ga je nazvao kad se snimala serija o njegovu životu.

- Nazvao me i pitao imam li 10-15 dana vremena da zajedno obiđemo mjesta gdje smo nekad bili i snimimo neke kadrove za potrebe četvrte epizode dokumentarnog serijala o njegovu životu. Tri je epizode već bio snimio. Nažalost, ništa nismo snimili. Niti mjesec dana od tog poziva Boris je umro.

U bogatoj karijeri šjor Vjeko je dobio brojna strukovna priznanja, prvo nagradu za životno djelo Hrvatske obrtničke komore, a potom i Zlatne ruke HOK-a, no najdraže su mu dvije nagrade. Značka Sv. Huberta koju dobivaju samo rijetki lovci i Nagrada za životno djelo Zadarske županije.

Kao svojevrsna kruna karijere ovih je dana u koautorstvu s Dragom Marićem, bivšim novinarom Slobodne Dalmacije i poznatim zadarskih publicistom, objavio autobiografiju “Foto Vjeko”. Unutra su i fotografije s brojnim prijateljima, među kojima je uvijek bilo poznatih Zadrana. Od pokojnog novinara Jandre Širinića i braće Ivčić do generala Gotovine...

Ante Gotovina

 

- Knjiga bi trebala imati 500 stranica, ali i ovako sam zadovoljan kako je ispala. Ona služi kao podsjetnik na jedan život. Drago me dugo nagovarao, a ja sam se opirao. Što ćeš pisati o meni, ja nisam ni političar niti javna osoba. Ja sam običan građanin, kakvih je na tisuće, govorio sam mu. Sada sam Drago kaže da mu je to jedna od najdražih i najboljih knjiga.

Prije tri mjeseca, nakon 65 godina zajedničkog života, šjor Vjeko je ostao bez svoje Ankice. Nije mu bilo lako, s njom je proživio najteže, ali i najljepše trenutke u životu. No ipak nije klonuo, uspio je zadržati vedar i zafrkantski duh.

- I danas mi u radnju dolaze ljudi koje sam prije 50, 60 godina snimio za dokumente prije njihova odlaska u Kanadu ili Ameriku. Uđu u radnju i pitaju je li ovo još uvijek ono isto mjesto gdje su nekada radili slike za pasoše. Dolaze mi kao starci, mene i ne prepoznaju. Otišli su u potragu za boljim životom, a ja sam ostao. Ostarjeli su, ostario sam i ja, ali ja od njih još uvijek bolje izgledam.

- Ma živjeli vi nama, šjor Vjeko, sto godina! - podignemo čašu s viskijem na zdravicu.

- Sto? Hm, niste mi još puno dali...

ELIPSO

Izdvajamo