Vivian McGrath, dokumentaristica i producentica porijeklom iz Australije, izgradila je vrlo uspješnu karijeru i njezini se filmovi prikazuju u udarnim terminima britanskih, američkih i australskih TV kuća. Međutim, svojim puno većim uspjehom smatra činjenicu da se othrvala nasilnom partneru i braku.
O svom je iskustvu napisala knjigu ‘Unbeatable: (how I left a violent man)’ (‘Nepobjediva: Kako sam napustila nasilnog muškarca’), a za Daily Mail je u otvorenoj kolumni, bez zadrške pojednostavila cijelu priču i istaknula nekoliko stvari koje smatra osnovnim problemom u nasilnim vezama.
Početak iz snova
I njezina je ljubavna priča, baš kao i niz drugih, počela kao iz bajke, no prvi znakovi lošeg odnosa i postupanja javili su se već nakon nekoliko tjedana, no ona ih, kaže, nije vidjela. Imala je 18 godina kad je upoznala sad bivšeg supruga. Bio je nešto stariji, već uspješan glumac, visok, tamne kose i zgodan. Prvi prvom susretu kemija je među njima bila opipljiva, ona se zaljubila u sekundi, a on je u prostoriji punoj manekenki gledao samo nju. Komunikacija je među njima tekla glatko, nasmijavali su jedno drugo i odmah pronašli zajedničke interese.
Nekoliko su se tjedana viđali svakodnevno i on joj je rekao da ona predstavlja sve ono što je tražio cijelog života. Pričao joj je o braku i o njihovom dugačkom, zajedničkom životu. No, nakon jedne beznačajne svađe preko telefona nije se javljao tjednima.
‘Kad se ponovno pojavio, ponašao se kao da se ništa nije dogodilo. Donio mi je cvijeće i obasipao me ljubavlju kao i prije te mi ponavljao kako treba nekog poput mene u svom životu. Možda bi djevojka koja je sigurnija u sebe odmah otišla iz toga toplo-hladno odnosa, no ja sam se navukla kao na drogu. Trebala su mi desetljeća da shvatim zašto ga nisam već tad ostavila, nego sam umjesto toga četiri i pol godine provela s njim u disfunkcionalnoj i destruktivnoj vezi’, piše Vivian.
Ovisnost i negiranje
Oženili su se i dobili bebu, no Vivian je to gotovo stajalo života kad ju je godinama kasnije pokušao zadaviti. No, i nakon toga mu se vratila.
‘Sad vidim da se ta nezdrava ovisnost o njemu javila još na samom početku. Ovisnost o osobi koja mi nije dostupna. Iznova sam tražila to uzbuđenje koje bi dobila od njegove karizmatične, pokajničke i pažljive strane. Da sam priznala da ta veza više nije dobra za mene, izgubila bih ono zbog čega sam se opet osjećala dobro’, rekla je.
Vivian nije poseban slučaj. Internetski forumi i zajednice prepuni su svjedočanstava žena i muškaraca koji opisuju jednako iskustvo kao ovisničko u nasilnoj vezi. I premda je paralelno s tim gradila karijeru u kojoj je bila sve uspješnija, u sebi je bila nesigurna. Njegove su joj riječi imponirale, a i smatrala je da ga može promijeniti.
‘Premda je bilo znakova da veza nema smisla, zatvarala sam oči pred istinom. U mojoj glavi on me trebao da ga spasim. A zbog toga sam se osjećala željenom i dobrom. Nasilni partneri funkcioniraju poput emocionalnih mamaca s bičem. Romantične, prekrasne osobe koje vas smotaju oko malog prsta, a ona šok! Pokažu drugu, mračnu stranu. I onda se opet u sekundi pretvore u med i mlijeko, lako je ostati zbunjen’, priča Vivian.
Loše ponašanje u ovakvim vezama uvijek ima opravdanje, objašnjenje, a to je vrlo često ‘teška prošlost’ ili ‘traumatično djetinjstvo’. Time izazivaju sažaljenje i želju da im se pomogne.
Nakon toga, kad se pojave ispadi, to je uvijek zato što je partner kriv. Vivian daje svoj primjer: ‘U mom slučaju jednom me optužio da sam besramno očijukala s muškarcem s kojim sam jedva progovorila rečenicu-dvije.’
Tada najčešće potlačena osoba u vezi počinje mijenjati vlastito ponašanje da ne bi uzrujala partnera. Vivian je sve rjeđe viđala prijatelje jer joj je Ben govorio da imaju loš utjecaj na nju. Počela se konzervativnije odijevati da bi izbjegla prigovore kako se oblači ‘droljasto’.
‘Radite sve kako biste održali mir. Međutim, što god napravili, ništa nema utjecaja. Uvijek će naći novi razlog da vas okrive za svoju ljutnju’, objašnjava filmašica.
Pokušaj ubojstva
Nakon ove psihičke torture pojavit će se prvi znakovi fizičkog zlostavljanja. Odjednom se javlja lagano odgurivanje, a ona fizički nasrtaji postaju sve snažniji. Koliko god nevjerojatno zvučalo, autorica kaže da ju je unatoč svemu tome prekid i činjenica da ga više nikad neće vidjeti plašila još više od njegovih prijetnji:
‘Prvo se ignoriraju znakovi upozorenja, a onda se negira stvarno zlostavljanje.’
Negiranju svakako doprinosi činjenica što su takve osobe u svojim pokajničkim trenucima jednako ‘nasilne’, u smislu da zasipaju poklonima, donose cvijeće uz isprike, čokoladu ili skup nakit da se iskupe, uz nezaobilazno obećanje da se više nikad neće ponoviti.
‘Ben mi je uporno ponavljao da treba moju pomoć više nego ikad da bi se promijenio, a to je bila glazba za moje uši. Usponi i padovi nasilja, koje je pratila grižnja savjesti, postali su začarni krug, a nakon svakog mučnog pada, očajnički tražite novi ‘fiks’. Polako vas taj ciklus izmoždi, počnete se osjećati bezvrijedno, kao da ste zaslužili taj bijes, a duboko u sebi osjećate sram’, piše Vivian.
Priznala je da se i njezino ponašanje promijenilo na gore, jer je svaki put s njegovom agresivnošću i ona postajala sve agresivnija. S druge strane, kad bi se našli u ugodnoj fazi, iskoristila bi priliku i pokušala ga ponovno promijeniti.
Kad je ostala trudna, Ben se prvo poveselio, no nakon nekoliko mjeseci ju je pokušao ubiti. Krenulo je sa svađom oko pelena, a s verbalnog je prešao na razbijanje stvari po kući. Potom je prešao na nju. Imala je 22 godine i bila je u sedmom mjesecu trudnoće kad ju je bacio na pod, pritisnuo svojim tijelom i počeo daviti. Vikao je: ‘Umri!’
‘Pomislila sam da je njegovo lice posljednje koje ću vidjeti. Čovjek kojeg volim me pokušavao ubiti. Molila sam ga da me pusti. Mozak mi se usporio, vidjela sam roditelje kako dolaze i pronalaze moj leš, oko mene se zatvorio bijeli tunel. Ne znam koliko sam dugo bila u nesvijesti, ali probudila sam se, a on me vukao po podu. Onda je otišao u kuhinju i počeo razbijati. Pobjegla sam bojeći se za život. Ušla sam u najbližu policijsku stanicu s natečenim vratom i rekla sam im što se dogodilo. Uzeli su moju izjavu i odveli me u bolnicu, a njega su optužili za napad i izdali zabranu pristupa’, piše.
Čak je i nakon tog incidenta, a prije rođenja bebe Vivian još jednom popustila i primila ga natrag, zbog kombinacije straha i želje da dijete ima oca. Još jednom je obećao da se popraviti.
Novi život
Kasnije je otkrila činjenicu da ako vas je partner u prošlosti pokušao ubiti, vjerojatnost da će to doista i učiniti osam puta je veća. Ženama u prosjeku treba sedam pokušaja da bi konačno napustile nasilnog muškarca. Vivian je to učinila kad joj je sin imao godinu dana, skupila je osnovne stvari, sjela s njim u auto i pobjegla:
‘Što se promijenilo? Odjednom mi je sve bilo jasno. Ako bezuvjetno volim Bena, onda nemam pravo očekivati od njega da se promijeni. Osim toga, bila sam majka i morala sam pružiti svom djetetu ono najbolje. Nisam htjela da odrasta u nasilnom domu.’
Napominje kako odlazak nije lagan: ‘Toliko ste s vremenom otupjeli da se odjednom sruši niz emocija odjednom - sram, ljutnja, usamljenost, osjećaj krivnje… No, to je potrebno. Ako dobro sami sebe ne pogledate, riskirate još jedan povratak nasilniku. Tada, kao i svaki ovisnik, riskirate da izgubite život.’
I na koncu Vivien je istaknula jednu vrlo važnu stvar koju smatra da treba i po sto puta ponoviti: ‘Ovdje ne treba kriviti žrtvu. Nasilnik je sto posto odgovoran za svoje postupke. Ja se nisam zaljubila u nasilnika nego u čovjeka koji je kasnije postao. To nije bila moja krivnja i sad to znam.’
Sve se svodi na osjećaj samopouzdanja. Osoba koja se ne osjeća nimalo vrijedno privlači one koji se prema njoj tako i ponašaju. Treba otkriti uzrok tom osjećaju i zašto osjećate da niste dovoljno dobri. Koliko god to bolno bilo, nesigurnost će nestati i naučit ćete voljeti sebe.
Vivian je promijenila život i već je 30 godina s muškarcem koji joj je ujedno i najbolji prijatelj, te imaju sina.
Vivian možete pratiti na Facebooku i službenoj stranici.