MARKO BIOČINA Petrovu je najlakše zagovarati smanjenje broja gradova i općina

Iako kampanja još formalno nije počela, u predizbornu arenu bučno je ujahao agilni metkovski gradonačelnik Božo Petrov tražeći ukidanje ‘politički montiranih’ županija, optuživši pritom HDZ i SDP da održavajući aktualni sustav teritorijalnog ustroja zemlje ustvari održavaju i vlastitu političku infrastrukturu. Takav istup i ne čudi. Pitanje teritorijalne reforme države neosporno je jedno od važnih pitanja hrvatske budućnosti, a istovremeno, i jedno kojim se velike stranke iz raznih razloga kontinuirano ne uspijevaju pozabaviti. Za Petrova, koji već godinu i pol dana sebe nastoji medijski pozicionirati kao alternativu SDP-u i HDZ-u, odabir te teme je logičan pokušaj političke profilacije, udarajući pritom po stanju za koje većina građana smatra da je nakaradna. Teško je vjerovati da bi itko danas u Hrvatskoj mogao prihvatljivim okarakterizirati situaciju da je mala država poput Hrvatske podijeljena u 429 općina i 127 gradova te još 21 županiju. U takvoj situaciji, gdje postoje slučajevi da općina broji 239 stanovnika ili da u cijeloj godini ostvari 240 tisuća kuna vlastitih prihoda, dakle, tema zagovaranja teritorijalnog preustroja politički je ‘zicer’, gdje je poentirati lako. Ipak, ako je dijagnoza te bolesti jednostavna, terapija je puno kompleksniji dio priče. Jer, suprotno onome što tvrdi Petrov, prvenstveni razlog zašto se HDZ i SDP ne žele reformirati način na koji je organizirana lokalna samouprava u Hrvatskoj je taj što se radi o jednoj od onih mjera koje svi podržavaju pod uvjetom da se ne događa njihovoj općini, gradu ili županiji. U biti, radi se reformi koju zapravo nitko ne želi, jer je upravo ovakav teritorijalni ustroj posljedica onoga što su građani željeli. Naime, današnjih 429 općina u Hrvatskoj nije nastalo nekakvom planskom reformom ili politikom centralne države, već kao iskaz želje stanovnika lokalnih zajednica da se upravno emancipiraju od svojih nekadašnjih susjeda.

Država je kroz Ustav i zakone dala podlogu za takvo upravno razmrvljivanje, no u suštini je to bila posljedica ‘volje naroda’. Ilustrativno, jedna od bizarnijih situacija na lokalnoj karti Hrvatske - ona gdje je otok Pag podijeljen između dvije županije - nastala je jer su se žitelji Novalje pod svaku cijenu htjeli emancipirati od svojih otočnih susjeda u Pagu. Bi li ti isti novaljski birači danas podržali ukidanje svoga grada i novu administrativnu fuziju s Pagom? Već iz odgovora na ovo pitanje jasno je da bi se tako nešto moglo provesti isključivo kroz prisilu državne vlasti, a takva prisila, pak, odnosi glasove. Ove jednostavne političke matematike zapravo je svjestan i Petrov koji - valja to reći - niti sam nije lišen malomišćanskog politikantstva.

Prije nekoliko mjeseci lokalnu javnost je izvijestio kako je od Ministarstva unutarnjih poslova zatražio da se Metkoviću odobri vlastita oznaka na registarskim tablicama, umjesto dosadašnje dubrovačke DU. Iako se radi o suštinski nebitnoj birokratskoj stvari, Petrov je ministarstvu poslao opširni dopis, argumentirajući kako je Metković regionalno središte i kao takvo zaslužuje i da ima vlastito registracijsko područje. Iako bi se već i tu moglo zapitati o vjerodostojnosti Petrovljeve borbe za ekonomsku održivost lokalne samouprave, još zanimljivije je što je u dopisu ministarstvu metkovski gradonačelnik i vrlo precizno naveo svoju viziju regije koja bi bila obuhvaćena u budućem registracijskom području Metković. - Metković kao najveće naselje u Neretvi je i sudsko središte za gradove: Metković, Opuzen, Ploče, Vrgorac i općine: Kula Norinska, Slivno, Pojezerje, Zažablje, odnosno Općinski sud u Metkoviću je nadležan za područje navedenih gradova i općina, isto tako i Općinsko državno odvjetništvo u Metkoviću je nadležno za područje istih gradova i općina. Slijedom navedenog za očekivati je da će Metković biti sjedište i drugih službi za područja općina i gradova koja smo naveli - napisao je Petrov, da bi se tek koji dan kasnije javio gradonačelnik spomenutog Vrgorca, poručivši mu ‘kako neće uspjeti podvrgnuti Vrgorac svojoj upravi’, te kako njegov grad nikad nije gravitirao Metkoviću, već Makarskoj, dok je vrgoračka oporba metkovskom gradonačelniku poručila kako je ‘Vrgorac preživio i Napoleona, i Beč, i Peštu, i Beograd, pa će preživjeti i Petrova’. Ova južnodalmatinska vinjetica i više nego jasno opisuje cijeli problem regionalnog preustroja.

Dok se Metković bori za ‘registracijsku emancipaciju’ od Dubrovnika, Vrgorčani se bore protiv ‘registracijske hegemonije’ iz Metkovića. Negdje, u tim odnosima onoga koji okrupnjuje i onoga koji ne želi biti okrupnjen kriju se i politički ciljevi Bože Petrova. Kad se ukinu ‘politički montirane’ županije, stvorit će se novi ustroj, ali i politička sinekura. Zašto gradonačelnik najvećega grada u regiji ne bi postao načelnik cijele regije? Uostalom, ima li što racionalnije od toga?