"Toplu ljudsku priču" objavio je u rimskoj Repubblici vrhunski reporter Pietro Del Re. Nije otišao u Bratislavu da bi izvijestio o krizi imigracije, nego na posve drugu stranu, u Gwozu. Nikad čuli? Nije čudno. Gwoza je nigerijski gradić od 276.000 stanovnika, jedva 50 posto veći od Splita. Godinu dana bio je glavni grad srednjoafričke franšize “Islamske Države” kojom je vladao Boko Haram, organizacija čiji naziv tvrdi da su knjige štetne.
Junakinja, da je tako nazovemo, njegove reportaže je Farmasa Yakubu (24), žrtva i zločinka. Lijepo je čuti pristojnu čeljad kao što su Matteo Salvini ili Frauke Petry, Geert Wilders ili Boris Johnson, svi iz kultura gdje je knjiga opće dobro i gdje se evropski humanizam usvaja s majčinim mlijekom, zajedno sa skrbi za bližnjega koga valja ljubiti kao samoga sebe i s poukom da se ne čini inome što ne želiš da tebi tko učini. Ali možda, koji put, nije zgorega otići beškonamo odakle naviru crni ljudi, a Evropljanin bratoljubno citira: “došao je da nas okrade/došao je da nas zatuče/i da ga ne bude briga”, baš onako kako je Drusilli u Naronskoj siesti Drus objašnjavao po što dolazi taj “Daorseus, Naresius, Delmata, Croata” u pitominu gdje domaćin zoblje “grozd na svojoj kamenoj terasi”. Terase su tu, grožđe je zrelo, turisti su otišli i ostavili novac, što ti crni ljudi ištu, s kojim pravom?
Vratimo se mladoj crnoj gospođi u Gwozi… Oteta je onoga istoga dana kada su snage “Islamske Države” ušle u grad, u kolovozu 2014., kada su joj bile 22 godine i kada je u trbuhu nosila dijete. “Nakon nekoliko sati pokušala sam uteći, ali bila sam noseća, uhvatili su me. Istu sam noć izgubila dijete.” Odveli su je u prašumu Sambisu (nešto prostraniju od Hrvatske), objasnili da su je poštedjeli jer je mlada, može biti korisna, pa neka bira: hoće li se udati za nekoga od njih i rađati ratnike, ili će sama u ratnice pa ubijati ako neće rađati. “Bila sam spremna na sve, samo da me ne diraju ti gadovi”, tvrdi sada.
Prošla je tromjesečnu vojnu obuku, spavajući na goloj zemlji, jedući samo rižu i grah. Izgubila je, veli, 15 kilograma. U slobodno vrijeme morali su moliti. Nije bilo televizije, nije bilo novina, ali zabave je znalo biti: klanje talaca, uza smijeh okupljenih i snimanje mobitelom (knjiga je bila haram, mobitel ne).
Klanje nisu riskirali samo taoci. Nož je čekao i borce koji ne bi bili dovoljno vješti, a i ostale koji bi pokazali averziju spram ubijanja. Ili kolješ, ili rađaš - ili ne vrijediš.
U posljednjoj fazi borbi, tvrdi Amnesty International, Boko Haram je u efektivima imao više od polovice žena i djece. Lakše ih je otimati, lakše uplašiti, dakle lakše i unovačiti, kad im je alternativa: priključiti se ili umrijeti. Kada napadaju sela, muškarci se bore s muškarcima, ženama je zadaća pobiti civile koji se ne brane. Lani je Boko Haram oteo barem 2000 cura, te nepoznat broj djece: više od milijuna djece je raseljeno zahvaljujući njima.
Pokazalo se da ni Farmasa Yakubu nije neka snaga u borbi, pa je i njoj namijenjen eksplozivni pojas. Alternativa je opet bila jednostavna u svojoj uvjerljivosti: ili ćeš ići i poginuti u trenu, ili ćemo te spaliti živu, uljudno su joj dali da bira.
Gwozu su, u međuvremenu, lani oslobodile vladine trupe. Njezina je zadaća bila doći na tržnicu i potegnuti detonator. “Bila sam ustravljena, nisam imala snage detonirati”, kaže. Čeljad okolo ju je prepoznala i pokušala linčovati ali su je vojnici spasili. Spas je imao više etapa: prvo su je odveli u vojarnu, onda su je grupno silovali, pa su je pretukli prebivši joj kralježnicu. Mogli su je ubiti, ali su je preferirali osakatiti. Sada je u kolicima, oduzeta od pasa nadolje.
Možda se njoj i čini da bi bilo bolje da je prije pokušala stići do Evrope. Platila bi sve što ima, silovali bi je koji put u Libiji, možda i u čamcu (svjedočanstva su već nebrojena), ali bi barem osjećala noge pritom. Mogla je doprijeti do Italije, zatražiti azil u Foggi, pa biti prisiljena na prostituciju ondje, kao druge curice utekle iz Nigerije, o kojima je u L’Espressu izvijestio prošli tjedan još jedan uistinu hrabar istraživački novinar, Fabrizio Gatti, koji se u tamošnju jazbinu mafije i kršćanske solidarnosti uvukao pod lažnim identitetom.
Prvaci talijanske Sjeverne lige su još prije nekoliko godina sugerirali jeftinije i humanije rješenje: potopiti topovima čamce s imigrantima, netom kad zađu u talijanske vode. K vragu, da u toj Nigeriji nije nafte, ne bi li je bilo jednostavnije ograditi zidom, kakav Trump obećava na međi s Meksikom? Ili barem žilet žicom kojom Slovenija tamani divljač koja ilegalno imigrira u deželu?
Sutra u Assisiju će Papa i prvaci drugih religija opet moliti za mir, o tridesetgodišnjici prve takve molitve koju je sazvao sv. Ivan Pavao II. Hoće li moliti za Farmasu Yakubu, njezine žrtve, njezino batinama pobačeno dijete? Za ostale žrtve i krvnike?
I u Bratislavi su naši premijeri imali na dnevnom redu taj problem. Nisu bili ravnodušni, dapače, prošetali su se brodom po Dunavu. I zobali grožđe, kao u Naronskoj siesti.