Istina ili laž? Povremeno se čini da je u nekom dijelu svijeta, navodno boljem ili barem poštenijem, to ključno pitanje, da političar ondje ne može opstati na sceni ako je slagao. Pa se puna dva dana raspravljalo treba li Hillary Rodham Clinton napustiti svoju predizbornu kampanju jer je, navodno, lagala o svome zdravstvenom stanju, napokon zato što je svome stožeru prešutjela stožernu činjenicu: da ima upalu pluća. Podsjetimo se da se njezinu mužu zaljuljala pozicija ne zato što je trčao za svakom suknjom u svom uredu, nego zato što je slagao da nije imao spolni odnos s Monicom Lewinsky (dodavši, zeznuto, “Read my lips”, “Čitajte mi s usana”), da je Richard “Tricky Dick” Nixon morao odstupiti ne zato što je bio notorni pokvarenjak, nego zato što je slagao da nije znao za (uostalom posve suvišnu) “Operaciju Watergate” itd.
Prema tome, uspjeha ima samo onaj tko govori istinu ili, barem, uspijeva ne biti ulovljen u laži? Ma koješta! PolitiFact.com, website koji funkcionira kao projekt američkog dnevnika Tampa Bay Times, evo već osmu godinu analizira, iz dana u dan, tvrdnje koje kao argumente iznose američki političari, utvrđuju jesu li istinite ili nisu, i u kojoj mjeri. Taj je projekt dobio nekoliko međunarodnih nagrada, hvale ga i kude, i sâm je predmet analiza (osobno sam kadar posvjedočiti da ga još nisam ulovio u pogrešci, iako su iza njega ljudi, naprosto novinari, nikakav bog ili njegov prorok). Ukratko, posrijedi je prilično pouzdan pokazatelj temelji li neki političar svoj istup, svoje ocjene i prijedloge, na istinitim i stoga relevantnim premisama ili laže i maže da bi navukao čeljad.
Apsolutan rekorder u lažljivosti u ovom razdoblju, a zapravo i u svih osam godina praćenih na tome websiteu, stanoviti je Donald J. Trump, republikanski kandidat za predsjednika Sjedinjenih Država Amerike. To je tip spram koga bi se Nixon doimao kao smjeran ministrant. Svima je to razvidno, i pa što onda? Je li taj podatak, zapravo porazan, imao kakva utjecaja na šanse g. Trumpa? Odgovor je (read my letters): ništa, nothing, nada, zero, ničego, rien de rien.
Ma kako to, molim vas i kumim? Jednostavno.
Prvo, većina ljudi prati političke istupe (ili čita novine, ili brodi ijednim inim medijem) ne zato da bi doznala nešto što ne zna, da bi ispravila kakvu krivu Drinu u vlastitoj spoznaji, nego da bi našla podršku vlastitim gledištima, zapravo predrasudama (jer one prethode rasudbi i pretežu nad rasudnom snagom, kako ju je zvao profesor Kant). Zato je političaru manje važno služi li se (polu)istinom ili spinom, samo ako pogađa u žicu svoju glasačku publiku (koja je pomalo hirovita, nije rečeno da će sutra misliti isto što i danas, kao što se sa zaprepaštenjem uočava u noćima prebrojavanja glasova). Allport i Postman su to još 1947. nazvali asimilacijskim procesom: “ono kad” ljudi usvajaju poruku u skladu sa svojim vrijednostima, vjerovanjima i čuvstvima.
Naime, formiranje uvjerenja ovisi ne toliko (ili: ne prvenstveno) o procjeni što je istina a što nije, nego je to motivacijski proces. Stoga o motivima i ukupnoj motivaciji ovisi što će pojedinac smatrati istinom - a na to utječe, u znatnoj mjeri, što pripadnici njegove grupe smatraju istinom (pogledajmo s koliko uvjerenja navijači jednog kluba smatraju da je jedanaesterac dosuđen pravedno, a drugoga upravo suprotno). Dakle, kada se pojedincu iznese tvrdnja o čijoj utemeljenosti ne zna dovoljno, on će je prihvatiti ili odbaciti na temelju prethodno usvojenih parametara o tome što je ispravno i točno, a što pogrešno i lažno.
Cass Sunstein je utvrdio, na osnovi svojih i tuđih istraživanja, da pojedinac, suočen s tvrdnjom koja se razilazi s onim što je dotad vjerovao, neće promijeniti svoje mnijenje, nego će radije potražiti dodatni argument kojim će odbaciti sebi neprihvatljivu tvrdnju (najčešći oblik te racionalizacije glasi: “on to kaže zato što je Srbin-Hrvat-ustaša-četnik-komunist-orjunaš - nepotrebno precrtati”).
Drugo, iz toga proizlazi zaključak da istina ili laž, u politici ali i u svim inim djelatnostima gdje se barata sa stavovima čeljadi, nisu vrijednost po sebi (kolikogod nam lagali da jest), nego u onoj mjeri u kojoj osiguravaju utjecaj.
Još je poraznije - s etičkog ali ne i s političkog stanovišta - što utjecaj ne ovisi o istini ili laži, pa čak ni o mjeri u kojoj je neka politička opcija ostvarila ili promašila ciljeve (ekonomske, pravne, političke, kulturalne itd.) koje je sama sebi zadala i u ime kojih je zaiskala povjerenje.
Utjecaj je, dakle, ključna riječ u politici, a ne istina (ili laž), a ne realizacija (ili neostvarenje) programa. A to ne govori toliko o političarima ili drugim prvacima javnog mnijenja (medijskima, religijskima itd.), koliko o samoj javnosti, o ljudima koji trče za prikazom, ne mareći zapravo je li to image ili mirage (kako je nedavno analizirala, doduše u kontekstu literarne imagologije, jedna od mojih studentica), je li to slika ili opsjena.
Čovjek po samoj svojoj naravi, po matrici straha koji nužno proizlazi iz nagona za samoodržanjem i koji rezultira egzistencijalnom tjeskobom (jer ona je normalna, ona nije tek neki ekstrem takozvanoga bipolarnog poremećaja, ako se uopće smije nazivati poremećajem nešto što se manifestira u devedeset i više posto ljudi), lakše prihvaća praznovjerno gatanje o boljitku, nego analitički utemeljenu kritiku, pogotovu ako ona zahvaća i njegovo osobno ponašanje. Na toj bazi lakše će progutati, zapravo iskati laž, ako mu se čini da je alternativa užasan trud ili, još gore, suro beznađe. Na toj se spoznaji, svjesnoj ili instinktivnoj, temelji uspjeh u postizanju utjecaja: i kratkoročnoga i dugoročnoga.
Kratkoročni biva potenciran kako optimizmom memorije, tako i entropijom pamćenja, a i već spomenutim asimilacijskim procesom. Naime, pri usmenom prenošenju informacija na djelu je proces redukcije. Kako je utvrđeno psihometrijskim istraživanjima, od početnih 100 detalja samo ih se 70 zadrži u prvom prenošenju, 54 u drugome itd., tako da u petoj verziji imamo samo 36 posto početnih detalja (dok varira proces dodanih). Taj mehanizam redukcije - temeljen kako na defektu memorije, tako i na asimilacijskom procesu (ponovimo: u skladu s vrijednostima, vjerovanjima i čuvstvima onih koji čuju i prenose) - baza je generiranja glasina, čak i kad one nisu rezultat namjernog laganja.
O dugoročnom utjecaju govorimo kada ga pojedinci ostvaruju manje ili više za života, ali potom traje kroz stoljeća ili tisućljeća, što tog pojedinca čini parametrom a njegovu misao paradigmom, bez obzira na to je li riječ o filozofu, mistiku, proroku ili, po shvaćanjima potomaka, božanstvu.
Istinitost premisa nekoga od njih imala bi, kao nužnu posljedicu, zaključak da su drugi gurui, proroci, bozi na Zemlji, naprosto bili lašci, lažni proroci (na toj dvojbi se temelji, napokon, svaki prikaz nekog rata, pljačkaškoga i eksploatatorskoga po samoj svojoj prirodi, kao vjerskoga i samim time plemenitoga, u svrhu višeg cilja, koji danas teroristima unisono osporavaju raznorodni vjerski vođe financijski etabliranih religija).
Utjecaj je, kako se to obično definira, sposobnost ili moć ljudi (ili pojava) da djeluju na gledišta drugih ljudi, na njihovo ponašanje, njihove akcije, njihova vjerovanja itd.
U političkoj (a zapravo i inoj) komunikaciji to je, kako se također često veli, skup procesa u svrhu stvaranja, (pre)oblikovanja, odnosno sprečavanja neke (legitimne) javne odluke, kako bi se promicali ili obranili imovinski ili ideološki interesi svoje grupe odnosno organizacije, djelujući prvenstveno na javno mnijenje.
U tom sklopu, neistine se govore, bilo svjesno, bilo nesvjesno, otkako je svijeta i vijeka. Koriste se predrasude (pogledajmo što misle Židovi o Egipćanima i Egipćani o Židovima u Mojsijevu Petoknjižju, sjetimo se Laokoontovih predrasuda o Danajcima, koje bi, dakle, dezavuirale i Sokrata, i Platona, i Aristotela - iako post hoc); koriste se teorije urote (Ilijada je zasnovana na teoriji o uroti olimpskih bogova protiv Troje); koriste se klevete (Beaumarchais donosi eklogu o kleveti u Seviljskom brijaču od koje je Rossini učinio znamenitu basovsku ariju); koriste se spinovi (Shakespeare je iz Plutarha izvukao savršen obrazac spina i tako uobličio govor Marka Antonija u Juliju Cezaru). Dokazano neistinitim tvrdnjama su pravdani počeci mnogih ratova (njemačka laž o poljskom napadu na Gleiwitz; anglo-američka laž o oružju za masovno uništenje kojim Saddam raspolaže pa može pogoditi London u osam minuta itd.).
Svaka od tih neistina širena je komunikacijskim kanalima svog doba, sve redundantnijima otkako je izumljen tisak, pa telegraf (i s njime agencije), pa radio, pa televizija, ne zanemarujući ni književnost, ni film, te je sasvim logično da je Internet - najredundantniji od svih dosad izmišljenih medija, barem dok se ne izumi telepatsko pojačalo - omogućio eksplozivan prodor neistina (glasina, hoaxa, kleveta, blaćenja) u svrhu kreiranja utjecaja.
O glasinama u kyberprostoru razglaba se otkako je Interneta, bila je to u više navrata, pa i ove godine, tema na međunarodnoj konferenciji o novinarstvu i novim tehnologijama u Dubrovniku.
Doima se donekle šokantnim kada u situaciji koju smo ocrtali - a koju karakteriziraju vjekovnost uporabe neistina te suvremena tehnološka baza njihove takoreći bezgranične penetracije - neko svjetski mjerodavno glasilo otkriva Ameriku i raspreda niti careva novog ruha.
A to je, na svoj način, učinio The Economist u broju objavljenome u prošlu subotu. Na to, naime, upućuje paničan naslov iznad pinocchiovski izrasla nosa: “The post-truth world”, “Svijet u doba nakon istine”, u nešto slobodnijem prijevodu (“post-istinski svijet” ne bi u hrvatskome bio baš precizan).
Istini za volju, i taj tjednik u podnaslovu priznaje: “Nepoštenje u politici nije ništa novo ali zabrinjavaju način kako neki političari sada lažu te devastacija koju time mogu izazvati”. O, dragi Bogo, nakon “Protokola sionskih mudraca”, nakon uvezanih godišta kako Völkischer Beobachtera tako i Pravde, sada padati na oko je ipak malkice deplasirano, u najmanju ruku anakrono. Kad je zašla iza zrcala Alisa je imala ispriku da je bila bitno mlađa od kolega koji uređuju The Economist. Ali ako zanemarimo njihov prodor u poeziju (budući da su “pjesnici čuđenje u svijetu” - bez obzira na to tumačimo li svijet ili bismo ga malo i mijenjali), valja priznati da su kolege u Londonu - megalopolisu koji strepi od erupcije Brexita izazvane ne baš suštim i pukim istinama - “ubole temu”, kako je to kafansko-erotskim diskursom znao reći Danilo Kiš.
Svoj zblenuti pogled na novoga dezinformacijskog Leviathana The Economist počinje tvrdnjom spomenutoga g. Trumpa da su baš predsjednik Barack Obama i tadašnja državna tajnica Hillary Clinton doslovce utemeljili “Islamsku državu” i da on to ne govori nimalo figurativno.
Uistinu, taj tip diskursa Donald Trump rabi dugo i uporno. Bilo da neistine izmišlja sam, bilo da ih preuzima odakle se sjeti, pa i iz znanstveno opovrgnutih, ali neiskorijenjenih glasina, jer ih održava već višeput spomenuti asimilacijski proces.
U Dubrovniku je proljetos citirana tako Trumpova tvrdnja iz rubrike teorija urote: “Zdravo mlado dijete ide doktoru, napumpaju ga masivnim dozama mnogih vakcina, osjeća se loše i mijenja se - autizam. Mnogo je takvih slučajeva.”
Treba li se čuditi onome tko to kaže, ili ipak onome tko to povjeruje? Zašto ne bi rekao, ako je u demokraciji bitno dobiti glasove, a takva laž ih stječe: s jedne strane teza golemoj uroti financijskog establishmenta i političarske kaste, a s druge strane sam superheroj, doktor Trumpov ili naprosto Trumpoja, Donald Trumpibor, na čelu svog naroda kao Samson s magarećom čeljusti u moćnoj šaci.
Izvan te sheme Konana ratnika funkcionirali su, podsjeća londonski tjednik, tamošnji racionalni političari koji su, da bi podržali Brexit, lagali kako članstvo u Evropskoj uniji staje Veliku Britaniju 350 milijuna funti sedmično, što bi sve moglo biti investirano u nacionalni zdravstveni sustav, te da će Turska ući u EU već 2020. (neće dotad ni Srbija, bude li išla i brže od Hrvatske).
I britanski list podsjeća da je Anthony Eden lagao Parlamentu da bi mu odobrio vojnu intervenciju u Suezu 1956, da je Lyndon B. Johnson lagao Kongresu o “Tonkinškom incidentu” 1964. kako bi dobio odriješene ruke za eskalaciju napada na Vijetnam.
S naše točke gledišta pitanje je bi li te laži bile tako zlopamćene da su Francuska i Velika Britanija uspjele obraniti svoje vlasništvo nad Kompanijom Sueskog kanala 1956, ili da Johnson nije tom eskalacijom priskrbio Sjedinjenim Državama Amerike najgorči vojni poraz u dvjesta i kusur godina?
Činjenica je da nitko, ili barem malotko, spominje laži koje su korištene za intervenciju u Grenadi, jer je uspjela, pa ni one rabljene za presudnu američku vojnu, a ne samo političku podršku krvavom udaru u Čileu, koji ostaje primjerom najtežega ratnog zločina i zločina protiv čovječnosti u cijeloj američkoj hemisferi, iako ondje nije manjkalo ni udarâ, ni ubijanja, ni “iščezlih”, ni oficirskog humanog udomljavanja njihove “kozaračke djece”. Štoviše, arhitekt tih zločina u Čileu Henry A. Kissinger nosilac je Nobelove nagrade za mir - užasna nepravda spram Hermanna Göringa.
Naravno da se ta vrsta fenomena ne ograničava na političku sferu. Engleski tjednik donosi ilustrativan grafikon iz kojega je vidljivo kako u Sjedinjenim Državama opada postotak krvnih delikata a istodobno raste percepcija publike da je tih delikata sve više. Potpuno istu deformaciju javne percepcije pratili smo prije pet-šest godina u Milanu i Rimu. To jest koristila desnica da bi dobila lokalne izbore i ojačala se na nacionalnoj sceni kao branitelj protiv ilegalnosti (apsolutno isti obrazac koriste i Trump, i Marine Le Pen, i Matteo Salvini, ali koristio ga je još general Bonaparte da bi postao samo Napoléon), ali ne bi mogla da pučanstvo takvoj deformaciji percepcije nije predrasudno sklono.
Jedan od razloga je da vijesti o zločinima izazivaju strah i stoga svaka novija stvara dojam učestalosti, čak i kad to nije statistički točno - a vijesti je sve više što je prostor medijski premreženiji (zato ni po našim glasilima ne manjka vijesti iz puke crne kronike po Sjedinjenim Državama i Velikoj Britaniji, utoliko lakše ukoliko naši kolege prepisuju samo s engleskoga; dok iz drugih zemalja prispijevaju samo ako su ih kao senzacionalne prenijeli anglofoni portali i ini mediji).
The Economist naglašava, međutim, i neke komunikološki važne elemente izvan striktnijih sociopsiholoških aspekata. Pozivajući se na Davida Robertsa - nekadašnjeg bloggera koji je prvi tom tipu diskursa nadjenuo privlačan (ali varljiv) pridjevak “post-truth” - tjednik prenosi tezu da je, kao nikada dosad, zinuo jaz između političara i puka. Da interpretiramo: ljudi ne vjeruju političarima ili naprosto ne paze više na njihove izjave, pa oni, da bi privukli pažnju, moraju stalno ispaljivati sve gromoglasnije i nevjerojatnije teze. Širenje komunikacijskog polja izvan institucionalnih glasila pridonijelo je jasnijem profiliranju i prije postojećeg nepovjerenja u institucije.
To nepovjerenje prelazi mjestimice u zazor i mržnju, koja pomaže izvanpartijskom talasanju masa, spremnih svrstati se iza “jakog čovjeka”, paladina protiv “struktura”, “kaste” itd. Na tome raste (ponovo, poslije ove krize, kao i poslije prvoga svjetskog rata, pa ponovo nakon krize 1929-1932) privlačnost karizmatičnih vođa, zvali se oni Wilders ili Erdoğan. Pritom je najmanje važno govore li istinu. Jer, rekli smo, ljudi mahom vjeruju (u) ono što su spremni usvojiti, bila to istina ili ne.