Bit će to čist razvod - poruka je koju papagajski zadnjih dana ponavljaju dužnosnici raznih tijela Europske unije i njezinih velikih država članica na pitanje o procesu izlaska Ujedinjenog Kraljevstva iz Unije. Ipak, može li biti čist i miran razvod u kojem se jedna strana osjeća prevarenom?
Iz tog standardno umirujućeg diplomatskog parajezika, dakle, događa se teška drama i vrše ozbiljne pripreme za nadolazeći sukob. Neće se on, dakako, voditi oružjem, no vjerovati da će se odnosi Britanije s ostatkom Europske unije temeljiti na "obostranom partnerstvu", "prijateljstvu" i "suradnji" u najmanju je ruku naivno. Treba biti jasan. Brexit, iako demokratski legitimiran kroz referendumski proces, bio je politički projekt jednog dijela britanskih političkih i društvenih elita koji smatra da je Europska unija projekt osuđen na propast, u kojemu njihova država ne može ostvariti svoje nacionalne interese. U takvim okolnostima samostalni izlazak Velike Britanije iz EU korak je strateški usmjeren na ubrzavanje procesa raspada Unije i pozicioniranja Britanije kao lidera nekih novih političko-gospodarskih inicijativa koje će nakon raspada Unije uslijediti.
Pojednostavljeno, posve je jasno da uz funkcionalnu, homogenu i uspješnu Uniju Britanija samostalno nema nikakve šanse da se nametne kao strateški lider na kontinentu. Uz raspadajuću i disfunkcionalnu Uniju pogođenu valom izlazaka država članica te šanse su bitno veće. Utoliko, sasvim je logično očekivati da će Velika Britanija u bliskoj budućnosti svim legitimnim sredstvima pokušavati potaknuti daljnje dezintegrativne procese u Europskoj uniji, prvenstveno dajući podršku radikalnim nacionalističkim političkim opcijama u državama gdje inicijative za referendume slične Brexitu već postoje.
Ti procesi trebali bi biti ojačani i samim promjenama osjetljive Unijine unutarnje strukture moći, gdje bi odlaskom velike i utjecajne članice - kako očekuju britanski konzervativni komentatori - "njemačka hegemonija" nastavila rasti do točke pucanja cijele EU. Ipak, koliko god se nekome, s obzirom na stanje u kojem se Unija danas nalazi, takva računica činila razumnom, britanski izlazak iz članstva ipak se čini kao opasna avantura. Naime, kad se Brexit definira kao ono što uistinu jest - a to je oklada na skori raspad Unije - ne treba sumnjati da će on izazvati i žestoku reakciju s druge strane Europskog kanala.
Političke elite tzv. starih članica Unije i dalje su iznimno proeuropski orijentirane, a euroskeptične opcije - kojima će Brexit dati novi zamah - sve su im ozbiljnija konkurencija na nacionalnoj političkoj razini. Briselskoj birokratskoj mašini pak opstanak Unije egzistencijalni je conditio sine qua non. I jedni i drugi Brexit će vidjeti kao frontalni udar na vlastite interese. Protuudar neće izostati, a kolike su onda šanse da razvod bude čist i uljuđen? Prvi čin tog procesa već se počeo događati, javnim zahtjevima čelnika Europske komisije i Europskog parlamenta da Britanija što prije aktivira proceduru razdruživanja od Unije. Razlog je vrlo prozaičan. Uz to što uistinu nema nikakvog smisla, predstavnici Velike Britanije nakon Brexita sjede za stolom gdje se donose odluke o budućnosti zajednice kojoj oni uskoro, vlastitim izborom, neće pripadati, evidentno je da su pregovaračke pozicije već zauzete.
Nakon što Britanija aktivira famozni članak 50 Lisabonskog sporazuma, propisano je da sve obveze i prava države članice koja napušta Uniju vrijede još dvije godine. Inzistiranjem da se proces pokrene što prije Unija dakle već sada pokušava Britaniju - gdje je državnim službenicima odlukom Cameronove vlade dosad bilo zabranjeno razvijati bilo kakve strategije postbrexitovskih politika - stjerati u vremenski cajtnot.
Dvije godine uistinu je vrlo malo vremena za završavanje tako kompleksnih pregovora, a kamoli da bi se paralelno dogovarali gospodarski i trgovinski sporazumi s pedesetak drugih država svijeta kojima bi Britanija zadržala iste one povlastice koje je imala na temelju ugovora dogovorenih na EU razini. Iz neformalnih izvora u Komisiji već sada cure informacije da željeni "norveški" status Velike Britanije prema Uniji - gdje bi se zadržali slobodni ekonomski odnosi, ali uz suvereno pravo Otoka da regulira imigraciju i rad londonskog Cityja - uopće neće biti moguć, nego će Britaniji biti ponuđena neka varijanta "kanadskog modela", s preferencijalnim carinskim tarifama.
Takav model, uz to što bi izazvao osipanje londonskog financijskog "huba", bio bi težak udarac cijeloj tamošnjoj ekonomiji. Europska unija i Velika Britanija tako su započele geopolitičku varijantu "kukavice", igre u kojoj dva automobila punom brzinom voze jedan prema drugom, testirajući tko će prvi izgubiti živce i skrenuti s ceste. I jedni i drugi računaju na unutarnje probleme druge strane. Idealne premise za konačni epilog u kojemu bi i jedna i druga strana na kraju mogle izgubiti. I razjedinjeni tako na koncu propadamo - zajedno.