Kad su glavne države svijeta u okviru takozvane “kontakt grupe” potkraj 2005. dale smjernice kako riješiti status Kosova, napisali su tri opcije koje unaprijed treba odbaciti: nema povratka na stanje prije 1999. godine (što je značilo da Kosovo ne može biti dio Srbije), nema podjele Kosova i nema ujedinjenja Kosova s nekom drugom državom ili dijelom neke druge države. Među ostalim uvjetima bio je i onaj da “status Kosova mora biti prihvatljiv za narod Kosova”, što je, drugim riječima, značilo neka vrsta neovisnosti. Tu izjavu kontakt grupe na najvišoj su razini podržali SAD, Rusija, Njemačka, Velika Britanija, Francuska, Italija, Europska unija i NATO.
Na osnovi tih smjernica, dvije godine kasnije bivši je finski predsjednik Martti Ahtisaari objavio “sveobuhvatni prijedlog za status Kosova”, predloživši neovisnost Kosova pod međunarodnim nadzorom. Na osnovi toga je Kosovo 17. veljače 2008. proglasilo neovisnost, a međunarodna zajednica, barem njezin zapadni dio, uključujući i ogromnu većinu članica Europske unije, smatrala je da je to okončanje procesa raspada bivše Jugoslavije i da nakon toga nema više precrtavanja granica na Balkanu. Dosad je Kosovo priznalo većina država svijeta, a i Međunarodni sud pravde, upravo na zahtjev Srbije da se izjasni o proglašenju neovisnosti Kosova, dao je mišljenje da to ne krši međunarodno pravo. I nije slučajno to što su cijelo vrijeme dok su pokušavali postići rješenje za status Kosova predstavnici međunarodne zajednice inzistirali na tome da ne može biti podjele. Znali su da bi podjela Kosova mogla stvoriti mnogo više problema nego što bi ih riješila, premda se nekima još tada takav ishod činio realnim. To bi, smatrali su, olakšalo Srbiji da prihvati realnost a da ne bude viđena kao gubitnik.
Za vrijeme rasprave i iznošenja pravnih argumenata o proglašenju statusa Kosova pred Međunarodnim sudom pravde često se čulo da je Kosovo neovisnost proglasilo u granicama koje je imalo kao federalna jedinica (jedna od osam) bivše Jugoslavije. I, bez obzira na ratove, politička prepiranja, pregovore, razne ideje i razmatranje prijedloga, sve države stvorene na teritoriju bivše Jugoslavije nastale su u granicama koje su imale kao dio bivše države.
Iako je i na papiru stavljeno da “ne može biti podjele Kosova”, posrednik Europske unije u pregovorima o statusu Kosova, bivši njemački ambasador Wolfgang Ischinger, koji je sada predsjednik Minhenske konferencije o sigurnosti, rekao je da je i podjela Kosova bila na stolu. Na pitanje tko je to predložio, odgovorio je: “Ja sam predložio. Predstavnici Kosova su rekli 'ne' i predstavnici Srbije su rekli 'ne'. Htio sam to riješiti kako ne bi kasnije rekli nismo i to pokusali”, rekao je on poslije u razgovoru za kosovski list Koha ditore.
Ovih se dana ponovno javljaju ideje i prijedlozi o podjeli teritorija. O podjeli Bosne i Hercegovine. O razmjeni teritorija između Kosova i Srbije, pa i o podjeli Makedonije. Osim nekih uglednih analitičara, koji daju takve opasne prijedloge, ovih smo dana to čuli i od američkog kongresnika Dane Rohrabachera, koji kaže da je utjecajan u novoj administraciji Donalda Trumpa, a vodi i pododbor Kongresa za Europu. Albanski mediji objavili su i pismo koje je on uputio predsjedniku Srbije Tomislavu Nikoliću, a u razgovoru za TV postaju Vision Plus čak je rekao da “Makedonija nije država, niti će ikada biti, pa se tamošnji Albanci trebaju ujediniti s Kosovom, a ostatak s Bugarskom!” Rohrabacher predlaže razmjenu teritorija, prema kojoj bi se općine s većinskim srpskim stanovništvom sa sjevera Kosova pripojile Srbiji, a preševska dolina Kosovu. Takve su se ideje često čule i prije.
Strah od podjele - kod nekih je to nada, a ne strah - drži tenzije i u Bosni i Hercegovini gdje lider Republike Srpske Milorad Dodik otvoreno prijeti odcjepljenjem. Problem s bilo kakvim idejama o podjeli teritorija na Balkanu jest i u tome da se ne može zaustaviti na jednoj državi. Kad se ta Pandorina kutija negdje otvori, bilo na Kosovu ili u BiH, nitko ne može predvidjeti kakav će utjecaj imati drugdje. A podjela ili razmjena teritorija nije moguća bez novog etničkog čišćenja, bez preseljenja stanovništva. To je zadnje što gotovo 20 godina nakon rata treba napaćenim ljudima u regiji, koji se guše od zagađenog zraka i vide sve manje perspektive za svoju djecu. Možda takve ideje dobro zvuče u glavama nekih političara koji svojim građanima nemaju što drugo ponuditi pa izazivaju tenzije i takvim idejama.
Možda to realno izgleda i analitičarima koji tisuće kilometara daleko na svojim stolovima crtaju mape. No, takve su ideje opasne ne samo za regiju, već i za cijelu Europu. Zato je prije svega zadaća EU spriječiti takve scenarije i poručiti onim političarima koji ih zagovaraju da ih zaborave. Promjena administracije u Washingtonu stvorila je dovoljno veliku nepredvidivost i na zapadnom Balkanu, kao i u ostatku Europe. Trump je doveo u pitanje kontinuitet američke politike prema Europi, a sve to može imati posljedice i na Balkanu, gdje je Europska unija, manje-više, slijedila Sjedinjene Američke Države. Ako i EU odustane od politike kontinuiteta, koja uključuje i djelovanje na terenu, posredništvo u prevladavanju podjela i pomirenju te jamčenje perspektive europskih integracija, novi kaos u regiji i više je nego izgledan. Europska unija zato treba glasno ponoviti da nema mogućnosti podjele teritorija država na zapadnom Balkanu te da, bez obzira na slabost EU i sporednu ulogu koja ima na međunarodnoj sceni, ovdje mora voditi glavnu riječ jer je to europski teritorij.