U tjednu uoči izbora kruži nekoliko spinova. Prvi je da će se sigurno ponoviti rezultat od prošle godine i da će sve opet biti nerješivo. Drugi je da su izgledni novi izbori za nekoliko mjeseci i treći da je jedini spas u velikoj koaliciji. Kao što se vidi, sva ova tri zaključka proizlaze iz iste pretpostavke, a to je da će Most potvrditi lanjski rezultat i nastaviti diktirati formiranje vlasti.
Dakle, da će dobiti dovoljno da a) onemogući sastavljanje vlade bez Mosta, b) u protivnom izazove nove izbore i c) potakne veliku koaliciju, nešto što dugoročno može odgovarati jedino Mostu i ostalim strankama koje uspjeh traže na trećem putu (koji uopće ne postoji u ideološkom smislu nego samo kao prostor na kojemu se nalaze i sudaraju gladni lovci na protestne glasove).
Hrvatska nema, a dugo nije ni imala, jasnu, jaku, dugoročnu, ozbiljno izgrađenu, stranku trećeg puta. To nisu ni Most, ni HSS, ni HNS, ni Bandić, ni Živi zid, ni Laburisti, ni ORaH, sve se to samo pali i gasi uoči svakih izbora. Međutim, ta početna misao od koje se formiraju spinovi koji bi trebali demotivirati ljude od izlaska na izbore, ona ipak počiva na nečemu što nije tako samorazumljivo, a čak nije niti previše očekivano. Naime, Most nakon ovih izbora uopće ne mora biti presudan arbitar.
Već na temelju prvih prognoza očito je da postoji niz kombinacija, neke više u teoriji, neke sasvim praktično moguće, da se nova većina formira mimo Mosta, a hvala Bogu i bez potrebe stvaranja velike koalicije. Trenutačno postoji nekoliko opcija koje bi u budući parlament mogle ući sa sličnim brojem zastupnika, recimo negdje između pet i deset. To su HNS (sa svojih sedam ili osam mandata miraza iz braka sa SDP-om), zatim Bandić sa zastupnicima manjina koje kontrolira, pa onda Živi zid s ekonomskim populistima koji mu sada izgleda donose određeni rast rejtinga i, na kraju, Most kojemu se zasad prognozira najbolji prolaz od ove četiri skupine, čak više od 10.
Ova situacija - prema očekivanom rasporedu snaga - ne upućuje nužno na neriješenost, a zasad prilično pogoduje HDZ-u, dakako uzmu li se pouzdanima predviđanja o vjerojatnom konačnom rezultatu i sagledaju li se dosad izražene sklonosti svake od tih opcija. Stratezi Plenkovićeva izbornog pokušaja očito su pogodili barem u jednome: kad su odlučili ući u rizik odbacivanja koalicijskih partnera s prošlih izbora, svih osim HSLS-a. Samostalnim izlaskom HDZ evidentno ne gubi glasove, ostvaruje kapital za veći vlastiti ulog u buduću koaliciju i, što nije nevažno, ne proizvodi za sljedeći saziv Sabora nekog novog nepredvidivog političkog monstruma, neki još čistiji HSP ili hrast lažnjak ili što već, neku skupinu koja bi onda kasnije mogla stvarati neprilike većini, kod jedne odluke, drugog zakona ili trećega kadrovskog pitanja.
Milanović pak radi upravo suprotno. On vuče za sobom konvoj lijevih luzera. Zato će i njegova eventualna relativna pobjeda na kraju značiti vrlo relativan uspjeh. Što god tko mislio o Mostu, Živom zidu ili Bandiću, i prvi i drugi i treći danas kod građana vrijede nekoliko puta više i imaju višestruko veću težinu i potvrdu, dakako u glasovima, od HNS-a, kojega kao nacionalnu stranku na životu održava jedino čudan, neproporcionalan deal sa SDP-om, a zapravo je već dulje mala regionalna stranka s možda dvije-tri političke zvjezdice, i to vrlo lokalnih dometa. Ivanu Vrdoljaku međutim Milanović je iz nekog razloga - a moglo bi se pokazati samo zbog krive procjene i strategije - dao da se postavlja kao neopisivo važan politički faktor. Isključivo zbog SDP-ova zaleđa Vrdoljakovo se političko propinjanje ne ismijava i ne problematizira, ali da se recimo Tepeš (Karamarkova inačica Vrdoljaka) gurao da vodi svu državnu ekonomiju, otkupljuje Inu i postavlja uprave državnih kompanija, to bi se prikazivalo - i to sasvim opravdano - kao tragikomedija.
Vrdoljak danas nasrće na Most žešće i od koga, HDZ i SDP prilično su suzdržani, recimo da se radi o kombinaciji ignoriranja i uvažavanja, Bandić nešto očekivano govori u svom stilu, ali Vrdoljak, e on se baš angažirao. Osim taktike (manjem partneru u koaliciji lakše je otvorenije napadati protivnike) toj silini udaraca sigurno pridonosi i rastući kompleks manje političke vrijednosti kod Vrdoljaka i cijeloga HNS-a. Naime, Vrdoljak nije dovoljan Milanoviću da zajedno stvore Vladu. Kombinacija s Mostom i Vrdoljakom praktično je nezamisliva, i to ne zato što je Vrdoljak ne bi želio.
Ono što je Petrovu bio Karamarko u kombinaciji s HDZ-om, sad bi mu to vjerojatno bio Vrdoljak jer je svjestan da bi ga mogao jednostavnije eliminirati nego Milanovića. Dalje, za Most, kao i za Živi zid, pa i za Bandića, i treći su izbori opcija, oni na njih mogu izaći samostalno ili u manjim savezima i opet računati da će ući u Sabor. A HNS? Ne uspije li Milanović ni ovaj put sastaviti Vladu - s iskustvom HDZ-a koji nije izgubio kad je odbacio partnere - SDP bi lako mogao zahtijevati samostalan nastup na sljedećim nacionalnim izborima. Drugo su lokalni. Teško da osim Milanovića na sceni postoji drugi ozbiljan igrač zainteresiran za uzimanje HNS-a u prijeizborni savez, a posebno s tako visokom predstavljenošću na listama, kao sada sa SDP-om.
Vrdoljak mora biti svjestan da ovo lako mogu biti posljednji nacionalni izbori na kojima će HNS moći izigravati važnog sudionika. Nakon ovih izbora HNS bi lako mogao ući u politički klimakterij. U tom kompleksu skriva se dodatna opasnost za Milanovića: može li Vrdoljak, ako se tako poslože brojke i odnosi, iz ranjivosti i straha od političke budućnosti, a i iz dosad razgranatih interesa HNS-a, ući u više ili manje principijelne dogovore s HDZ-om?
S Karamarkom ne, a poslije možda, rekao je Vrdoljak više puta, a ponovio i prošlog tjedna u Globusu. Dodao je doduše da bi Plenkoviću vrijedilo dati malo vremena u opoziciji da uredi HDZ, ali to ne zvuči kao misao koja se ne bi mogla korigirati prema potrebi nekog bliskog, budućeg političkog trenutka. Nema dakle razloga da na Most gledamo kao na bitno više bombastičan faktor u poslijeizbornoj situaciji od, na primjer, HNS-a.
Unatoč pokušajima plasiranja da su nadolazeći izbori već “riješeno neriješeni”, situacija je zapravo obratna: ovo su vrlo neizvjesni izbori i na njima doslovno svaki glas može promijeniti situaciju. Toliko je igrača i potencijalnih kombinacija, toliko su tijesni pragovi... Na ovim lego-izborima pedeset građana doslovno može preokrenuti sve. Zato bi na glasovanje ove nedjelje trebalo gledati ne samo kao na građansku dužnost nego i kao na određenu napetost i uzbuđenje.
HNS: Nismo luzeri, pogledajte naše rezultate!
Iz Hrvatske narodne stranke reagirali su na komentar našeg kolumnista. Njihovo priopćenje prenosimo u cijelosti:
Hrvatska narodna stranka – liberalni demokrati do sada nije reagirala na tekstove u kojima se sustavno blate stranka, njezini članovi i birači. Međutim, tekst pod naslovom „Hoće li se Milanoviću isplatiti što vuče konvoj lijevih luzera?“, objavljen u Jutarnjem listu 8. rujna 2016. godine, prevršio je svaku mjeru zdravog razuma i predstavlja medijsku manipulaciju.
Poštujemo novinarski rad i pravo na izbor, međutim, uz svo poštovanje, moramo podsjetiti da ste kao medij dužni objektivno izvještavati i pisati istinu, što u spomenutom članku nije slučaj, iako ga potpisuje ugledni komentator, gospodin Nino Đula.
Nastavno na navod: „Hrvatska nema, a dugo nije ni imala, jasnu, jaku, dugoročnu, ozbiljno izgrađenu, stranku trećeg puta. To nisu ni Most, ni HSS, ni HNS, ni Bandić, ni Živi zid, ni Laburisti, ni OraH, sve se to samo pali i gasi uoči svakih izbora.“; želimo podsjetiti gospodina Đulu da HNS na hrvatskoj političkoj sceni postoji 26 godina i da je s više od 40.000 aktivnih članova druga po snazi politička organizacija u Hrvatskoj.
Nastavno na čitav niz navoda, od onoga o „neproporcionalnom dealu HNS-a sa SDP-om“ do tvrdnje o „kompleksu manje političke vrijednosti“ i HNS-ovih, kako navodi „sedam ili osam mandata miraza iz braka sa SDP-om“, podsjećamo gospodina Đulu da HNS od prvih demokratskih izbora u Republici Hrvatskoj 1990., pa do 2011. godine nikada nije bio u predizbornoj koaliciji sa SDP-om. Dakle, 2011. godine smo prvi put u povijesti stranke izašli na izbore u koaliciji sa SDP-om. Do tada smo išli ili samostalno, ili u koaliciji s manjim strankama (IDS, HSS).
Da ne bismo išli predaleko, spomenut ćemo samo da je 2003. godine HNS na parlamentarne izbore izašao samostalno i osvojio 198.781 glas i 11 saborskih mandata. 2007. godine HNS je, također, izašao samostalno na izbore i osvojio 168.440 glasova i 7 mandata plus jedan manjinski, dakle zajedno 8.
Tek 2011. godine prvi put izlazimo na izbore sa SDP-om, a potom to činimo i 2015. godine, a logično, nakon neuspjelog šestomjesečnog eksperimenta HDZ-a i Mosta, po logici stvari nastavljamo suradnju i na prijevremenim parlamentarnim izborima.
Na sreću, uvedeno je preferencijalno glasovanje, pa se može točno vidjeti koliko je koja stranka doprinijela koaliciji. HNS je na posljednjim izborima, 2015. godine, osvojio 84.017 preferencijalnih glasova, sto je oko 17 posto svih preferencijalnih glasova koje je osvojila naša koalicija. Taj broj HNS-ovih glasova donio je 10 mandata koaliciji Hrvatska raste, ali zbog rasporeda na listama, HNS je osvojio 9 mandata, dakle 1 manje od onoga što je donio zajedničkoj listi.
Nadalje, u Vladi koju je vodio gospodin Račan imali smo jednog ministra, jer smo s našim saborskim zastupnicima, čije smo mandate sami osvojili, postizborno koalirali sa SDP-om. HNS-ov doprinos toj Vladi je izrada autocesta Zagreb-Split, Zagreb-Goričan te izgradnja stanova po modelu POS-a. To su ujedno i najznačajniji projekti te Vlade.
U Vladi gospodina Milanovića HNS-ovi ministri također su odradili ogroman posao. Gospođa Pusić je u samo 28 dana pripremila i uspješno provela referendum za pristupanje Europskoj uniji, a uspješno je riješila i otvoreni spor sa Slovenijom, koji nam je onemogućavao ulazak u EU. Sigurno je bila jedna od uspješnijih ministrica vanjskih poslova. Gospođa Anka Mrak Taritaš uspješno je nastavila program gradnje POS-ovih stanova, obnovila poplavljene kuće u Gunji, pokrenula e-dozvolu, uvela red u prostorne planove, donijela Zakon o procjeni nekretnina, tako da sada, između ostaloga, ne možemo za istu nekretninu imati procjene koje se razlikuju za ogromne iznose. I naravno, uspješno je izmijenila i provela Zakon o legalizaciji za više od 800.000 objekata, i time napunila državni proračun i podigla vrijednost vlasnicima nekretninama.
Gospodin Vrdoljak uspješno je riješio sanaciju brodogradilišta, koja su gutala ogroman novac iz proračuna, donio je i implementirao industrijsku strategiju, a industrijska proizvodnja narasla je za 7 posto. Zaštitio je vitalni državni interes u Ini, spasio rafineriju u Sisku i Rijeci, pokrenuo istraživanje nafte i plina. Prvi milijuni kuna već se slijevaju u proračune općina i gradova na čijem se području vrše istraživanja, isključivo zahvaljujući inicijativi gospodina Vrdoljaka. Prvi put u povijesti Hrvatska je postala važna karika u energetskoj strategiji EU (LNG terminal i plinovodi i naftovodi). I prvi put u povijesti smanjene su cijene struje i plina. Sve državne tvrtke u resoru gospodina Vrdoljaka i njegovoj nadležnosti iz gubitaša su prerasle u visoko profitabilne tvrtke, koje su iz godine u godinu povećavale investicije i dobit. Ti su potezi uvelike utjecali na rast BDP-a, kojeg je naša koalicijska Vlada iz minusa od 1,2 posto, podigla na 2,7 posto. Dakle, ostvaren je rast od 3,9 posto.
Ovo su samo neke od činjenica koje je lako provjeriti.
Sve to vrlo jasno dokazuje da HNS nije nikakav "luzer", već stranka koja je osvojila svaki svoj mandat, a njegovi ministri dali su vjerojatno najveće doprinose u vladama u kojima su participirali.
S poštovanjem,
Ured za odnose s medijima