Na kraju preduge i prezamorne predizborne kampanje glavna zabava su rezultati istraživanja raspoloženja birača. Tko se još sjeća pristojnog i uljuđenog početka kampanje? Kome je u glavi gotovo pa dosadna debata u kojoj su lideri SDP-a i HDZ-a Zoran Milanović i Andrej Plenković sa blagim smiješkom s ekrana državne televizije tumačili detalje poreznih politika, vizije energetske strategije, korištenja europskih fondova, reformiranja školstva, regionalnog razvoja? Počelo je kao da imamo jednojajčane blizance iza kojih su različite pozadine panoa ispred koji su se pozicionirali. Tako je bilo sve dok nisu popustile kočnice pa su na vidjelo izašle "šake jada", "majke" i još pokoja verbalna figura šampiona političkog žargona. Prekinula se dosada, ali je i to vrlo brzo dosadilo, da bismo u finišu kampanje bili točno tamo otkud smo i krenuli.
Ista pitanja, iste dileme. Ankete govore da će rezultati biti tijesni, i da je Most drugi put najjača treća opcija pa će biti, ako ne nezaobilazan, onda bitan element u formiranju buduće Vlade. A Most, osokoljen pregovaračkim uspjehom nakon prošlih izbora, kao najjače političko oružje već je isukao ucjenjivački potencijal i unaprijed pripremio njegov sadržaj.
- Sada smo već prije izbora dali jasnih sedam uvjeta bez kojih ne dolazi u obzir nikakva suradnja - ponosno naglašava Božo Petrov, čelnik Mosta koji vjeruje da je najpametniji u cijeloj Hrvatskoj, da njegovih 12, 15 ili koliko će već imati zastupnika, vrijede više nego 135 ostalih zajedno. Zato ultimativno kaže da si oni, čim izaberu predsjednika Sabora (nije rekao, ali vjerojatno bi to trebao biti netko iz Mosta), stave crne poveze na oči, i prije nego što se oformi saborska većina, izglasaju zakone koje će im Petrov podijeliti na klupe. Tek potom će Most dopustiti da se formira Vlada.
Zemlje parlamentarne demokracije takvo što još nisu imale priliku vidjeti, a to daje povoda za pitanje nema li Petrov u planu vratiti se psihijatriji nakon politike, pa je zato toliko ozbiljan i ustrajan u namjeri da provede još jedan politički eksperiment. Ako mu uspije, imat će solidnu količinu materijala za empirijski prikaz utjecaja političkog ekshibicionizma na psihičko stanje nacije.
A velike stranke koje su svojim jalovim politikama stvorile Most i brojne protestne birače, dat će sve od sebe da nakon izbora formiraju vladu. SDP je okupio Narodnu koaliciju s računicom da će uz pomoć HSS-a pridobiti i konzervativniji centar, što bi mu dalo start od 66 do 68 mandata, nakon čega bi bilo relativno jednostavno formirati Vladu i bez Mosta. Strategija mu je bila dobra, zalet kako treba, ali ankete ipak prognoziraju prekratak doseg. Prema najboljim rezultatima SDP-ova koalicija osvaja 62 mandata, a prema najlošijima (ujedno zadnjim objavljenima) samo 55. U računicu ulaze još tri zastupnika IDS-a, ali i u najboljoj varijanti opet ostaje kratak.
S druge strane, HDZ je s dovođenjem Andreja Plenkovića na čelo vratio rejting i drži ga na procjeni od 53 do 56 mandata (plus tri iz dijaspore), što je još dulji put do većine od 76. Do izbora se još puno toga može promijeniti (od toga da stranačke mašinerije učine čuda na motivaciji svojih birača, do toga da protestni birači masovno izađu ili pak masovno ostanu kući), no realno je da put do Banskih dvora vodi preko postizbornih koalicija. Sada je prilično jasno što znači ako se budući mandatar oslanja na Most, ali treba imati na umu da ga slična situacija čeka i bude li Vladu formirao bez Mosta, a uz pomoć koalicije stranke Milana Bandića ili one koju je oformio Živi zid. Milanović je iskusan političar i sigurno je svjestan da mu neće biti ništa lakše nego s Petrovom uđe li u pregovore s Ivanom Viliborom Sinčićem, s Bandićem, Ljubom Jurčićem, Ivanom Lovrinovićem... Bude li s njima morao sjesti za stol i sklapati politički dogovor, ništa bolje se neće provesti ni Plenković. Vrlo mu se lako može dogoditi da toliko, koliko bude partnera u vlasti, bude i monetarnih politika, verzija ovršnog zakona i svega drugog.
Baš zato glavno pitanje ovih izbora nije tko će formirati Vladu, nego mogu li prijevremeni izbori iznjedriti stabilnu Vladu. Gleda li se u rezultate predizbornih anketa i sastav kandidacijskih lista, odgovor nije optimističan. Ne treba stoga odbacivati veliku koaliciju. Ona nije realna odmah nakon zbrajanja izbornih rezultata. No, pokaže li se da ni nova Vlada neće moći donositi odluke, a ministarstva surađivati i usklađivati svoje politike, onda je velika koalicija sasvim realna. Uz sve svoje mane, SDP i HDZ su preozbiljne stranke i budu li birali između nefunkcionalne Vlade ili trećih izbora, odabrat će treću opciju - a to je preslagivanje većine i formiranje velike koalicije.