Ovih dana jedna se pretila američka blogerica pobunila da ju je čitateljica kritizirala, jer da je loš primjer djeci slikajući se takva i veličajući svoje pretjerane kilograme, prehrambene navike i tjelesnu mast. “Da, slavim debljinu, jer ne pristajem na kulturu držanja dijete i stav da s našim tijelom nešto nije u redu ako je tusto. Čim ovo napišem, sa zadovoljstvom ću pojesti tiramisu”, odgovorila je blogerica. U čemu je problem? Očito u tome što je svaki deseti Amerikanac (tako i Hrvat) predebeo, a biznis držanja dijeta i veselih knjiga s brokulom i mrkvom na naslovnici svima je prisjeo. Iskustvo pokazuje da dijete ne funkcioniraju, pokušavajući konkretnu glad preobraziti u potrebu za “boljim” i “zdravijim” životom. Kako glad s time nema veze, netko preko dana može svjesno njegovati kult brokule, a po noći postati čudovište koje se prežderava.
Doktor Jekyll i mister Hyde postaju svakodnevica onih koji se trape dijetom, jer monstrum ste čim navalite na tortu od oraha kao da je vidite prvi i zadnji put, ne mareći ni sekunde o tome koliko se kalorija u njoj krije. Sutradan ćete se probuditi kao pokajnica i vratiti se kruhu od cjelovitih žitarica, uravnoteženim malim obrocima i redovitom uzimanju voća. Naravno, i trčanju. Kako naše doba više ne poznaje strah od pakla te ima još samo neke mutne predodžbe o raju krcatom anđelčićima, jedna od strašnijih vizija postaju teške posljedice s kojim se grešnica suoči nakon što je u noći konzumirala deset čokoladnih bombona ili brdo napolitanki.
To je napravila jer je razvedena, nezadovoljna poslom i frustrirana, a ne zato što je hedonist kojem slatkiši predstavljaju zadovoljstvo! Veličanje debljine koje je u zadnje vrijeme postalo tako popularno svojevrsni je odgovor na permanentno nezadovoljstvo sobom koje prati one koji provode dijetu na svakom koraku. Em kršite pravila zdrave prehrane jer vas poriluk dovoljno ne usrećuje, em ne vježbate, em ste se opet raskravili pred televizorom s “onim stvarima” punim šećera i ugljikohidrata. Umjesto da kao prava, samosvjesna osoba tu krafnu zamijenite korijenom celera! Kao što je lijepo napisao Umberto Eco: “Za svaki složeni problem postoji jednostavno rješenje i ono je uvijek pogrešno”. Veličanje debljine nije odgovor na nezadovoljstvo kilogramima, niti je fotografiranje ljupkih nabora pod pazuhom i na trbuhu dokaz da smo zadovoljni istim naborima i svojim noćnim tiramisuom, niti da će nas svijet percipirati kao naočitu osobu premda imamo sto kila.
Stvari nisu tako jednostavne. Naše će okrutno oko (koje nikako da postane politički podobno) debelu osobu proglasiti debelom, mršavu mršavom, nelijepu nelijepom, staru starom, i tako dalje. I nema tih portala ni društvenih mreža ni fotografiranja debeljuca u bikinijima koje će natjerati promatrača da osobu s viškom percipira kao osobu bez viška. Kada se Aristotel prije više od dvije tisuće godina zalagao za umjerenost, nije mislio na dijetu, jer stari Grci nisu imali problema s pretilošću. Hranili su se maslinama, mesom, ribom, nisu znali za divote koje se zovu čips, štapići, pereci. Niti su noću svraćali na benzinske pumpe po gazirano piće i vrećicu omiljenih bombona. Radije su se hrvali u pijesku.
Umjerenost se tiče toga da ne pretjerujemo: da ne trčimo za srećom sve dok ne postanemo nesretni. Proždrljivost je vrsta pohlepe za srećom i to onom koja nam je nadohvat ruke - recimo, u frižideru. Iz nekog razloga masna i teška hrana nas usrećuje, a ona kuhana i nezačinjena baš i ne. Čokolada nam u većini slučajeva godi, a kupus samo ponekad. Da je Aristotel danas živ i da je po mogućnosti Amerikanac, njegova bi se predavanja o umjerenosti plaćala tisućama dolara, vjerojatno bi bio savjetnik Hillary Clinton, vodio bi godinama poznati talk-show u kojem bi mu se slavni ispovijedali u vezi svojih problema s neumjerenošću, a tajno bi uživao drogu, prostitutke i slatkiše. Bolje za njega da je živio davno, a za nas da se ne prenemažemo oko kilograma: nije dobro imati ih previše, niti je dobro mrcvariti se dijetama. Nema rješenja, osim onog o kojem je pisao stari Aristotel.