Jeste li ikad čuli da se netko nekome u Mostu usprotivio, iznio drukčije mišljenje ili zauzeo polemičan stav? Da je recimo Petrov oko nečega rekao da se ne slaže s Grmojom, ili Podolnjak sa Šprljom, ili možda da je Orepić predložio nešto za što je Kovačić rekao “još ćemo vidjeti”? Da su Strenja-Linić i Tomislav Panenić iznijeli dva pogleda na isti događaj, da je itko ikad bio pozvan na red zbog izjave, da je netko priznao kako je pogriješio?
Općenito, jeste li ikad čuli i za kakav oblik interakcije između pojedinih čelnika Mosta, da su negdje o nečemu polemizirali, jeste li primijetili među njima kakvu naznaku rivalstva? Jeste li čuli da je neka sjednica kod njih trajala dva sata, da je na njoj bilo povišenih tonova, da je netko izrazio ambicije oko bilo čega, da se netko strastveno zauzeo za svoj stav, da je netko nekoga za nešto predložio? Je li, na koncu, ovih tjedana bilo više kandidata za ministre ili državne tajnike iz Mostove kvote ili je bio samo po jedan?
Aktivnosti Mosta, kao i njihovi ljudi, izlaze, na žalost, iz tvrdog monolita, oni će se pohvaliti da je to stvar političke discipline i pokazatelj ozbiljnosti, no takvo djelovanje sve ovo vrijeme moglo je ukazivati samo na jednu veliku izopačenost: moguće da je i u Komunističkoj partiji Kine danas već više pluralizma, procedura i uopće demokracije nego što je to u Mostu.
U HDZ-u i SDP-u, koji bi stalno trebali imati nekakav kompleks manje demokratske vrijednosti u odnosu na Most, bilo je već na tisuće i konstruktivnih i fatalnih sukobljavanja ideja i razmišljanja, kao uostalom i u svim drugim, mlađim ili starijim strankama. Vodstva su se smjenjivala, stranke su se lomile na dvije, na tri, na pet, propadale, nastajale, nestajale, promijenilo se politika i politika, napisalo zakona i zakona, donijelo odluka i odluka, neke su bile manje, neke više u interesu građana, neke uopće nisu, ali demokracija je, ukratko, polagano napredovala evo već četvrt stoljeća, do te mjere da je danas zamislivo da HDZ promijeni tri predsjednika u četiri godine, sruši vlastitu Vladu, da SDP ima osam kandidata za predsjednika, da Pernar postane najaktivniji zastupnik, da Josipović od giganta kojega tobože obožava 90 posto građana postane političar s kojim na izbore ne žele ni Orah ni Laburisti.
U Mostu toga nema jer oni dosad nisu željeli pretjerano riskirati s demokracijom. Takav svoj pristup jednom su dijelu birača uspjeli predstaviti kao naprednjački: moramo ovako, tajno i nepronično, jer jedino na taj način možemo doskočiti ukorijenjenim zlim strukturama iz HDZ-a I SDP-a. Bilo je, doduše, nešto izlazaka iz Mosta (posavska skupina, Prgomet), ali to opet nije imalo toliko veze sa stajalištima koliko s ambicijama i političkim taktiziranjem.
Kad, dakle, znamo da Most funkcionira s principom nultog rizika od demokratičnosti, onda nas ne trebaju čuditi misaone strukture i percepcija morala kod Grmoje, Strenje-Linić ili Bože Petrova. Kako bi uopće netko tko djeluje u uvjetima nepostajanja rasprave, sučeljavanja, konkurencije ideja mogao razumjeti da izvan toga zaostalog, hendikepiranog svijeta, postoji i prostor slobodnog iznošenja misli i neupravljanog djelovanja.
Grmojine egzibicije u Saboru i napad Ines Strenje-Linić na dubrovačku novinarku posljedica su istog defekta: ti ljudi jednostavno nisu slobodoumni. Možda neki od njih i imaju ispravne motive, ali u politici nema prečice do ispunjenja političkih ciljeva, put može biti jedino demokratski, što podrazumijeva punu trasnsparentnost političkog djelovanja i poštovanje svih razina kontrole, od građana preko medija do institucija.
Političarka koja nema snage sama obavijestiti javnost o nesretnom događaju koji joj je prije 33 godine promijenio život teško da može imati snage obavljati javne funkcije u interesu građana. Političar, u ovom slučaju Grmoja, koji zastupa organizaciju koja nije imala ni izbore, u kojoj ne postoje procedure izjašnjavanja, a kamoli odlučivanja, teško da može razumjeti usporedni svijet sve većih sloboda i različitosti. Paradoks je Mosta što je skrojen za jednopartijski, a djeluje u višestranačkom sustavu.
To se dobro vidi i ovih dana na slučaju porezne reforme. Svi panično tragaju koji su točno stavovi Mosta o predloženim poreznim izmjenema. Čelnici Mosta daju nekakve signale da nisu sasvim zadovoljni, valjda zato da ispadne da o nečemu odlučuju. Konkretne zamjerke traže se po Facebook statusima ili izjavama njihovih zastupnika ili ministara.
Ali toga, naravno, nema. Jer Most o tome hoće li proći porezna reforma ionako ne odlučuje na osnovi sadržaja, nego na temelju procjene o odnosima moći, kao i u svim drugim stvarima do sada. Dakle, što god netko u Mostu osobno mislio o bilo kojem dijelu Marićeve reforme, ona će vjerojatno proći bez posebne elaboracije i bez velikih primjedaba, samo ako Most kao tajnoviti monolit odluči da im je to u ovom trenutku politički oportuno.
No vjetrovi optimizma ipak pušu. Vijest je stara već pet-šest dana, ali u političkom smislu i te kako još odzvanja. Netko je u Mostu ili oko njega shvatio da je krajnji trenutak da ipak uđu u “rizik” demokratskog odlučivanja, kakvog-takvog. Otud i informacija da će najkasnije do prosinca, zamislite prvi put nakon tri godine djelovanja, Most organizirati demokratske izbore. Kaže se da bi Petrov htio da to bude po sistemu jedan čovjek-jedan glas, no to ipak zvuči preromantično. Na tim izborima navodno će se statutom propisati sve procedure odlučivanja.
Ako do toga zaista dođe, i to bez zadrške i fingiranja, bit će to značajna promjena. Jedino takav Most, uostalom, uopće može imati političku budućnost.